Gospodin Zvonko Penović u svom govoru posebno je istaknuo: „Na ovoj njenoj, a i našoj izložbi, ANA ILIĆ podarila nam je slike koje poznajemo. Dakako, prije svega, to jest njen svijet, ali je vješto naslonjen i na naša snoviđenja, naša traženja, naša nadanja… U prepoznatljivim Aninim vizualnim zapažanjima lako se mogu iščitati simboli i poruke. Pregršt asocijacija navodi na aktivno ogledavanje i komentiranje. I komuniciranje… Slike su oduvijek tu. U Ani, u nama, u životu.“

Zatim je kolegica prof. Đurđa Marov u svoj govoru istaknula: „U ozračju zelenog djetinjstva plavih vidika, uz ljubičasto cvijeće livada žari se sunce života! Sunce ljubavi i dobrote. Aureola vjere i zavjeta. Radost življenja nedosanjane mladosti. Patnja u duši.„Zeleno, volim te zeleno.“ „Zelena frizura“ breza u carstvu slobode. Antičkom mudrošću, poučavanje iskrenošću svojim „ja“, problemskim pitanjima kojima se pokušavaju pronaći odgovori. Razigrani osmjesi i produhovljena osobnost. Ljubav je utočište u izlistavanju mirisa knjiga. Ljubav je u duginim bojama slikarskog platna. Ljubav je u kultnim filmovima i zvucima glazbe koja dira srce. Bezbroj pitanja iz labirinta života. Misija je voljeti „svaki život bilo kojeg bića koji izbavljamo iz patnje“, jer u svojoj skrovitosti „poprimamo lica naših istina“. Ana, to si Ti!“

Učenica Martina Tutić, 2.s1 razred, pročitala je tekst autorice Jasne Horvat, bivše učenice prof. Ane Ilić.

U prepoznatljivim Aninim vizualnim zapažanjima lako se mogu iščitati simboli i poruke.
Pregršt asocijacija navodi na aktivno odgledavanje i komentiranje. I komuniciranje.
Stoga, valja se bar s nekoliko riječi obratiti slici i slikama.
Isprovocirati maštu...
Potaknuti dvojbu kao na slici Plavi portret. Je li  u pitanju svjetlomodra boja razlivenog mora ili pak plahoviti plavi fluid jedne nesputane i ljubopitljive duše?
Ispod sivog neba kreću se, još uvijek (?), Ivica i Marica. Nemaju svoja već nose sva naša lica, posebice ona posijana u djetinjstvu.
A na slici istoimenog naziva, dakle Djetinjstvo, siva mačka  simbolizira ovovremensku  intrigu -  kako mogu i ne moram prijeći ulicu. Tu je zeleno stablo kao odvirak zelenog izvora. Poput plavog zastora ukazuje se okomito nebo.
Oblaci su ispod rascvjetanog žbuna. Tu je plava voda – potok. Ona druga obala je tek – list.
Da, Proljeće je oblo i zeleno.
I Sjećanje je protakano ovalnim svodom. Dominiraju iskreni bijeli cvjetovi i plavi listovi.