Umorna od brojnih obveza, moram priznati da sam druženje djelomice shvatila kao svoju profesionalnu obvezu, nešto što se ne mora, no trebalo bi napraviti. Ispekla sam i ja kolač i pluća pokušala napuniti pozitivnom energijom, ali sve nekako klonulo i na pola koplja. Čak sam stručnoj službi obećala da ću nešto recitirati, ukoliko bude potrebno (Bože, kakva glupost, zaista i ja svašta znam obećati). I tada iznenada, dogodi se... kao velika obitelj. Najprije govor ravnateljice Renate Gal, koja je tako nenametljivo nametnula spontanost i opuštenost, pa psihologinje Monike Šimek, koja nam je iz perspektive umirovljenice posvijestila koliko smo toga lijepoga s učenicima napravili ove školske godine. A onda - predstavljanje velikog broja mladih djelatnica i djelatnika. I to s tonom vedrine i smijeha. Toliko novih pozitivnih vibracija, toliko sličnog u različitom, toliko zanimljivih mladih ljudi. Mislim da oni koji su u mirovini i koji su zaslužni što nam je škola tako uspješna, koji su gradili ono što smo mi danas, mogu biti mirni. Ostavili su buduće naraštaje učenika u dobrim rukama. Škola je prepuna prekrasnih panoa, humanih akcija, učenika koji sudjeluju u volonterskim akcijama, natječu se u struci, ali i u jeziku i čitanju, nastupaju u medijima, snimaju filmove. Uče i igraju se, stasaju u mlade ljude spremne za izazove 21. stoljeća. Bilo mi je jako drago što sam došla, osjetila sam da se baterije pune i mislim da nisam bila sama u takvim mislima.

Još jednom smo osjetili ponos što smo dio te priče, shvatili kako u njoj zaista ima LJUDI, kako je lijepo biti medicinar. I lijepo ići na svoj posao svakoga dana. Sretno svima u 2016.!