Ali, Matija taj svijetli lik, vedar i nasmijan mladić koji je pohađao našu školu, predani sportaš, zauzeo je svoje mjesto u srcima onih koji ga i nisu poznavali. Mnogi su ga željeli upoznati. Kako i ne bi kada je uzdignut kao znak da bude nadahnuće, inspirativan svjedok, heroj ljubavi, fighter, ponos zdravima, motivacija bolesnima. Kome? Nama, posebno vama dragi učenici, našoj školi, svima… ovom gradu, cijelom svijetu. Jer prateći tu borbu i mi smo postali dijelom te patnje, a to nas je učinilo boljima. I zato nitko od nas ne smije reći ne mogu, odustajem. Mogu, jer mi je to pokazao Matija i njegova obitelj.

Radost i bol pružaju u ljubavi uvijek iznova ruku jedna drugoj. Ali  smo svjesni da ljubav jača od straha, život jači od smrti, nada jača od očajanja. Zato uvijek se isplati poduzimati rizik u ljubavi i prijateljstvu. Upravo to su učinili učenici III-1 i III-3 razreda sa svojim razrednicama jer je to ostavilo na svakome osjećaj da su voljeni i sretni.

Od Matije se oprostila njegova prva razrednica, profesorica Vesna Čačić

Matija je „bio“ jedno posebno milo, lijepo dijete, s velikim osmjehom. Zračio je dobrotom, toplinom i pozitivnošću. Teško je govoriti o njemu u prošlom vremenu jer mi se čini kao da je to krivo i ako ga fizički nema, Matija je stalno prisutan i uvijek je tu.

Matija Katalinić rodio se 16. srpnja 2000. godine na ponos mami Dijani i tati Josipu. Pohađao je OŠ Kastav, trenirao je i igrao košarku za košarkaški klub “Kastav“, bio je kapetan, nosio dres broj 5-MK5. Zvali su ga Snajper. Živio je za košarku i svoj tim.

Bio pun ljubavi i volio je sve što je radio. Ništa mu nije bilo teško i s puno ljubavi, želje i ambicije upisuje našu školu 2015. godine i dolazi u I-1 razred. Odmah smo se „kliknuli“ ja i Matija. Brzo je postao duša i srce razreda i stvarno je bio moj advokat u razredu. Uvijek je branio moje stavove kad smo imali razedne trzavice i probleme.

Matija je silno želio bit medicinski tehničar i rekao mi je da u ovih skoro dvije godine bolesti sigurno naučio i  zna  više od puno medicinskih sestara i da točno zna kakav tehničar ne bi želio biti.

Za vrijeme bolesti i gubitka oca, Matija nije prestao biti Matija. Nije gubio nadu, optimizam, pozitivnost i puno smo svi mogli naučiti od njega - o životu, vrijednostima, bitnom, nebitnom ...

Zadnje naše viđenje bilo je pred Uskrs. Kad sam odlazila i već bila na vratima zazvao me i rekao – Razrednice, sve će biti dobro, vjerujte jer ja vjerujem - i frajerski se nasmiješio.

I nešto mami Dijani - možete biti ponosna što ste stvorili jedno takvo divno biće koje je s nepunih 18 godina života ostavilo tako veliki trag na zemlji i niste njegovm odlaskom prestala biti MAMA jer uvijek ćete biti MAMA jednog dragog MATIJE.

Jan Samardžija, II-7 razred, otpjevao je uz gitaru pjesmu Olivera Dragojevića - Nocturno

Od dragog prijatelja Matije oprostili su se u ime svih učenika i prijatelja, a posebno Matijinog III-1 i III-3 razreda, Kristina Marić, Sara Travaš i Nikka Šubat

Teško je sažeti u nekoliko rečenica što je Matija značio za naš razred.

Već od prvog dana svima se uvukao u srca i bio svijetla točka i poveznica cijelog razreda. Bez Matije jednostavno ne bi bili ono što jesmo. Svi ti početni problemi, težina i količina gradiva, novi nastavnici, nova pravila uz Matiju više nisu bili problemi jer on bi nas znao uvijek nasmijati i razvedriti. Nakon potoka suza zbog negativne ocjene Matija nas je tješio: „Ma daj, baš vas briga. Ionako ćete za pet godina biti Top modeli i nitko vas neće pitati za ocjene.“

Trenutak kada smo saznali da je Matija bolestan i da se ne radi samo o sportskoj ozljedi nećemo nikada zaboraviti. Bili smo shrvani jer znali smo da je ispred Matije težak put.

Matijino mjesto u učionici je bilo prazno i s vremenom se to sve više osjećalo. S nestrpljenjem smo iščekivali njegove dolaske u školu jer znali smo što to znači. Puno smijeha i veselja. Svaki put vraćao nam je onaj dobro znani osjećaj iz prvog razreda koji nam je beskrajno nedostajao. Osjećaj bezbrižnosti. S Matijom preko noći odrasli smo i mi.

Znali smo da moramo pomoći. Htjeli smo to. A naš Matija od nas je očekivao samo jedno. Da vjerujemo u njega i da ne gubimo nadu. I vjerovali smo. I nismo gubili nadu. Nikada! Ni sada ju ne gubimo!

Dragi Matija, i sam znaš da ne prihvaćamo ovo kao kraj. Znamo da si se borio do kraja i dao sve od sebe. Sada znamo i da si stvoren da mijenjaš svijet. Jer nas si promijenio. Svakog pojedinačno si oplemenio i učinio boljom osobom. Hvala ti na tome dragi prijatelju! (III-1 razred za Matiju, Kristina Marić)

Dragi Matija, bio si srce i duša, ponos i hrabrost ovoga razreda. Iako nismo imali priliku dugo vremena provesti s tobom, svima si nam prirastao srcu. Stalno smo pričali o tebi i iščekivali dan kada ćeš nam se vratiti u razred i unijeti malo vedrine.

Ti si se sa svojom bolešću borio junački i nikada nisi odustajao. Mnoge osobe bi već na početku odustale, ali ne ti. Do kraja si zadržao smirenost i pokazao svima koliko si zapravo veliki čovjek. Junak naše škole!

Promijenio si mnogobrojne živote i svih nas naučio koliko život zapravo vrijedi te da ga ne smijemo olako trošiti. Ostavio si vječni trag u našim srcima, a i u našoj školi koja će te vječno pamtiti.

Svi naši zajednički trenuci i tvoje izgovorene riječi ostat će zauvijek zapamćene. Znamo svi koliko si se zapravo mučio i borio sa svime, ali sada si na boljemu mjestu i imaš priliku raditi sve ono što ti je do sad bilo uskraćeno.

Dragi Matija, tvoj odlazak pogodio nas je jako i nitko nije bio spreman na to, ali ostajemo jaki jer znamo da nas ti gledaš i čuvaš osobe koje su tebe čuvale u tvojim teškim trenutcima. U našim srcima ostaješ zauvijek. (Sara Travaš, III-3)

Postoji legenda o ptici koja pjeva jednom u svom životu. Cijena te predivne pjesme je život, ali cijeli svijet zastaje da sluša, a Bog na nebu se osmjehuje. Jer ono najbolje što postoji može se dobiti samo pod cijenu velike boli. Tako barem legenda kaže. Tako smo i mi ostali bez našeg Matije, a za kraj dobili najvažnije životne lekcije i to samo od jednog sedamnaestogodišnjaka. A on, pod cijenu života, vječni mir u Kraljevstvu Božjem. Vjerujem da on ne bi htio da govorimo o ružnim stvarima, ali zato sam sigurna da bi volio da ga se sjećamo zbog njegovog osmijeha, vedrine, smisla za humor, kao i pozitivne energije kojom je zračio.

Primite naše saučešće i budite ponosni što ste odgojili prekrasnog sina koji je dotako svaki život svojim prekrasnim karakterom. Naučili smo od njega što je briga za bližnje, bezuvjetna ljubav u zdravlju i bolesti i najvažnije, što je to hrabrost. Na nebu sada imamo najhrabrijeg anđela, koji će nas svih čuvati i davat nam hrabrosti da ovaj život živimo punim plućima, bas kao što je i sam htio. (III.-3 razred s razrednicom - Nikka Šubat)

Arian Frlan, IV-1 je na harmonici izveo Amaizing grace - milost

Dragi moj Matija, ušao si u moj život kada mi je to bilo najpotrebnije, sa širokim osmjehom na licu i još većim osmjehom u duši. Tvoje veliko i hrabro srce, tvoj vedar duh ostavio je veliki trag u mom životu. Pobuđuješ u meni velike osjećaje zahvalnosti, suosjećanja, poštovanja jer upravo si takav ti i bio. Želim ti se zahvaliti za upornost jer mi time pokazuješ svoju veličinu.

Hvala ti na vjeri i pozitivi jer mi time pokazuješ svoju mudrost.

Hvala ti što sam imala tu čast biti tvoja razrednica!

Svima si nam pokazao da se borbom pobjeđuje strah, da se snagom volje mijenja cijeli svijet. I, sačuvaj koju lubenicu, znaš da ih volim…

Tvoja razrednica Aleksandra

Draga i poštovana majko, draga obitelji, dragi prijatelji, želim se zahvaliti Vama i našem Matiji u ime Medicinske škole u Rijeci na svemu što nam je Matija ostavio svojim boravkom kod nas. Neću pričati o svojim emocijama, mislim da su kolege i učenici koji su bili najbliskiji s njim to najzornije prikazali. Izreći ću onu zahvalnost koju je Matija ostavio i postavio svojom pojavom, svojim stavom i svojim pristupom prema bolesti i životu.

Takva ostavština uistinu je bezvremenska. Nema to svatko. S najdubljom zahvalnošću želim naglasiti da je Matija iznad svega imao dušu. Sve što smo čuli i osjetili to pokazuje. Želio bih Vam svima reći da je duša besmrtna, i to Vam govorim kao čovjek i kao liječnik. Odlazak onakav kakav mi ljudi poznamo nije odlazak, jer je ta duša i sada s nama. Ovo je svojevrsna metaforika poveznice života i smrti u kojoj život uvijek pobjeđuje.

Hvala Matija za sve dobro koje si nam dao, a Mi ti dajemo naše trajno i duboko poštovanje i uspomenu punu zahvalnosti i ljubavi. (Ravnatelj Alen Vukelić, dr.)

Smrtni rastanak je nestajanje na obzoru života. Promatramo li brod koji je napustio luku i plovi prema otvorenom na pučinu, on u našim očima biva sve manjim i manjim, dok ga naposljetku posve ne izgubimo iz vida.

Istovremeno možemo pretpostaviti da netko poput nas stoji na drugoj dalekoj obali i promatra taj brod koji postaje sve većim i većim, dok napokon ne uplovi u novu luku.

Rastanak je bolan, ali kada pomislimo da u vječnosti, na drugoj obali, našeg Matiju čeka Otac nebeski kao i njegov tata, Dražen i mnogi drugi naši koje želimo da pozdravi, naše suze biti će popraćene osmijehom.