„Evo me, moj svijete, na raskršću

I tvome i mome.

Oprostimo se. – Ti plačeš.

Moj križ svejedno gori.

Udaljuješ se; bez pozdrava,

bez riječi, bez Boga.

I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi. (…)“

(„Moj križ svejedno gori“)

Tako se u pjesmi „Moj križ svejedno gori“, lirskom slutnjom, oglasio hrvatski pjesnik Josip Pupačić nekoliko mjeseci prije tragične smrti, 23. svibnja 1971. godine. Svako kasnije čitanje tih potresnih stihova ne može se shvatiti drukčije nego kao kobno predviđanje vlastita kraja…