Posljednja kazališna predstava ove školske godine premijera je drame  Krvavi svatovi Federica Garcije Lorce u režiji Damira Zlatara Freya, a održat će se u srijedu 12.4. u 18:00h

Riječ je o intenzivnoj, neobičnoj drami u kojoj glumci glume bez riječi, a zbivanja u predstavi dočaravaju kretnjama. Uz članove ansambla Drame osječkog HNK, nastupaju i članovi Baleta HNK iz Osijeka.

Drama kultnog španjolskog pjesnika i dramatičara Federica Garcije Lorce Krvavi svatovi napisana 1931. (praizvedba 1933., Teatro Beatriz, Madrid), inspirirana je stvarnim crnokroničnim događajem u Almeriji 1928. i  jedan je od njegovih najpoznatijih i najizvođenijih dramskih tekstova. Tipična je to mračna priča  o dogovorenu braku između Mladenke i Mladoženje, o Mladenki koja je prije dogovorena slavlja ljubovala s još jednim mladićem iz obitelji Mladoženje (sa zlosretnim Leonardom Felixom), s kojim prije svadbe bježi u šumu. Mladoženja i svatovi kreću u potjeru za njima. Pronalaze ih u šumi u kojoj Mjesec sanja osvetu ljudima jer su ga protjerali. U toj osveti pomaže mu Smrt kao nezaobilazna sudba pravih i krivih. U krvavoj konačnici Mladoženja i Leonardo ubijaju jedan drugoga kao utjelovljenje suprotnosti  koje uvijek nekako borave u njedrima  iste kuće, a Mladenka ostaje udovicom na sam dan svojega vjenčanja. Kao i u svim Lorcinim djelima, tako i u ovom,  sve je puno simbolizma i fantastične dijabolike ljudskoga uma.

Lorcine antologijske simboličke pjesme koje će vam pomoći u odgonetavanju scena u predstavi:

Oproštaj

Umrem li ,

Ostavite balkon otvoren.

Dijete naranče jede.

(Vidim sa svog balkona)

Kosac žito kosi.

(Čujem sa svog balkona.)

Umrem li ,

ostavite balkon otvoren.

(preveo Drago Ivanišević)

Prvo i posljednje razmišljanje

Vrijeme je

boje noći.

Noći spokojne.

Nad mjesecima golemim

Vječnost je stala

u dvanaest.

A vrijeme je usnulo

u kuli svojoj, zauvijek.

Varaju nas

svi satovi.

Vrijeme već ima

obzorja.

(preveo Nikola Milićević)

Konjikova pjesma

Cordoba.
Daleka i sama.

Kobila crna, velika luna,
masline u bisagama.
Ako i znam pute, nikad
neću stići u Cordobu.

I u ravni i na vjetru,
kobila crna, crvena luna.
Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe.

Jao, duga li je cesta!
Jao, vrli moj konjiću!
Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!

Cordoba.
Daleka i sama.

Mjesečarska romansa

Zeleno, volim te zeleno.
Zeleni vjetar. Zelene grane.
Barku na zelenom moru
Konja u zelenoj gori.
Sa sjenkom oko svog pasa
Ona na terasi sanja,
Puti zelene i kose,
S ocima od srebra hladna.
Zeleno, volim te zeleno.
Ispod ciganskog mjeseca,
Stvari sto je promatraju
Ona ne može da gleda.
Zeleno, volim te zeleno.
Velike ledene zvijezde
Dolaze sa ribom sjene
Sto svitanju put prostire.
Smokva se uz vjetar tare
Grubom korom svojih grana,
A šuma iskusna lija,
Ljutite agave svija.
Ko ce doci? I otkuda?
Na terasi ona spava,
Kose zelene i puti,
I o gorkom moru sanja.

Kume ja mijenjati želim
konja svog za kuću njenu,
konjsku ormu za zrcalo
I svoj nož za njezin veo.
Iz kanjona Kabra kume
Krvareći stigoh evo.

Kad bih ja to momče mogo
sporazum bi sklopljen bio,
ali ja više nisam ja
kuća više moja nije.
Kume umro bih na odru
ako može od čelika
zastrtom holandskim platnom
dolično, ne zaleć svijeta.
Zar ne vidiš moju ranu
Od grudi do grle cvijeta!
Tri stotine crnih ruža
na bjelini tvog prsnika.
Mirisna ti krv natapa
Pojas oko struka gipka.
Al' ja nisam više ja,
Nit je kuća više moja.
O pusti me da se uspnem
do balkona visokoga;
pusti me uzaći pusti
do balkona zelenoga.
Do balkona mjesečeva
Odakle se voda slijeva.

Dva kuma se već uspinju
Ka visokim balkonima,

A za sobom ostavljaju
Trag od krvi i od suza.
Trepere na krovovima
Laki limeni ferali.
Tisuću kristalnih defova
Zoru što se rađa pali.

Zeleno, volim te zeleno,
Zeleni vjetar i grane.
Dva su kuma uspela se.
Raskošni vjetar ostavlja
Čudan okus na usnama
Mente, zuči i bosilja.
Gdje je reci meni kume
Tvoja kćerka miljenica?
Kolko puta čekala te
Na balkonu zelenome!
Kolko puta čekat će te
Crne kose hladna lica!

Iznad zrcala studenca
Ciganka se njiše jedna.
Puti i kose zelene
Očiju od srebra ledna.
Nad vodom je podržava
Smrzla siga mjesečeva.
Noć je postala intimna
Kao neki trg maleni,
A na vrata udraju
Grubo pijani žandari.
Zeleno volim te zeleno.
Zeleni vjetar. Zelene grane.
Barku na moru zelenom
Konja u gori zelenoj.