S nestrpljenjem i radošću smo iščekivali dolazak putopjesnikinje Maje Klarić u Željezničku tehničku školu Moravice. Naime, kreirajući „izazov“ projekta Polarni san školske 2017. / 2018. godine, Maja kao urednica zbirke pjesama u prozi „U zemlji zmaja“ (tj. u Butanu) avanturista, istraživača, putopisca i fotografa Davora Rostuhara, pobudila je našu radoznalost. Tiho, no na vrlo zanimljiv i rijetko poetičan način ušla je među korice knjige života naše škole.

Zajedno s putopiscem Goranom Blaževićem, Maja je 3. veljače 2018. krenula na put „88 hramova japanskog otoka Shikoka“. Nakon 44 dana pješačenja, 18. ožujka 2018. završila je 1150 km dugačko putovanje. Nadajući se da ćemo u Majinim zapisima i fotografijama na Facebook stranicama pronaći ključeve za razumijevanje istočnjačkih ideja, sa zanimanjem smo iščekivali svaki Majin haiku, svaki kulturno – povijesni trag u umjetnosti, običajima, etici i svakodnevnom životu Japana. Unatoč poteškoćama, pa i patnji, osjećali smo slobodu u svakom Majinom koraku.

Pismo podrške i čestitku učenika i djelatnika škole uputili smo Maji i Goranu početkom travnja 2018. Nakon nadahnutog Majinog odgovora, otvorili smo vrata našeg hrama zbilje i zanimljivih priča, te je u traženju novih vidika i skrivenih kutaka putopjesnikinja našu radoznalost i snove pretvorila u stvarnost.

Majin dolazak svojevrsna je posebnost. Želja za kretanjem, daleki ledeni prostori Antarktike i Davorova putovanja povezali su, nekom nevidljivom niti, našu zajedničku viziju, te osmislili i obogatili naše postojanje.

Utorak je, 4. prosinca 2018. – sunčani prah nad goranskim proplancima, bijelo oblačje na zapadu. Majina jednostavnost imponira!

Šibenčanka (poslušali smo šibensku klapu Maslina)! Diplomirala je Engleski jezik i književnost i Komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a radi kao književna prevoditeljica. Uglavnom pješice putuje svijetom, te svoje doživljaje pretače u stihove. Proputovala je većinu europskih zemalja, te manji dio Afrike, Azije i Južne Amerike (Peru, na primjer).

Stoljećima staru 880 km dugačku francusko – španjolsku hodočasničku rutu „Stopama svetog Jakova“, tj. „Camino de Santiago“, Maja je propješačila kako bi došla do odgovora na neka od egzistencijalnih pitanja, uz povratak prirodi i vlastitom „ja“. „Vrijeme badema“ poetski je i prozni putopis s ovog putovanja.

Maja je mjesec dana živjela na selu s autohtonom marokanskom obitelji, radila u masliniku i učila arapski jezik.

Dobila je UNESCO – vu stipendiju, kao nadarena mlada umjetnica, za dvomjesečni rezidencijalni boravak u Brazilu, gdje je napisala zbirku pjesama „Quinta Pitanga“.

Organizirala je međunarodne festivale aktivističke, tj. angažirane poezije u Zagrebu, uz konkretne društveno korisne akcije.

Objavila je i zbirku putopisne i meditativne poezije „Život u ruksaku“, te zbirku „Nedovršeno stvaranje“.

Čini se da je scenski izraz učenika 3. razreda programa – zanimanja tehničar za mehatroniku i 4. razreda programa za zanimanje ekonomist, uz profesoricu Željku Vrcelj, tj. isječci iz Majinog i Goranovog života i putovanja korak po korak, ostavio jak dojam na sve nas. Pomalo neuobičajena kostimografija, te dekoracije rustikalnog stila, od japanskog doma (uz ikebanu na goranski način) do goranske sobe, inspirirana je idejom prirodne ljepote. Na dvadesetak fotografija učenice Natalije Dokmanović zaustavljeni trenuci vremena govore o neponovljivosti života toliko različitog od svakodnevice.

Prijateljskom iskrenošću, te međusobnom toplinom i razumijevanjem ispisali smo dirljivu priču koja je svojom snagom oživjela Majine uspomene. Suze u njezinim očima i očima mnogih od nas rekle su sve.

Sa svojom sestrom Dijanom Maja je osnovala Kulturnu udrugu Fotopoetika, koja se bavi izradom poetskih razglednica, postera i bookmarkera, te bedževa.

Dvije sestre, dvije umjetnosti (fotografija i poezija) i jedna zajednička vizija!

Strast prema pustolovinama i fotografiji vidljiva je iz Dijaninog nadahnutog rada, tj. „bijega“ od kolotečine svakodnevice. Umjetnica koja je iznad svega voljela uživati u životu preminula je 2013. u 27. godini. No, Maja nastavlja živjeti i stvarati svoj i Dijanin život istovremeno.

Nagradu „Dijana Klarić“, kao znak sjećanja na mladu šibensku fotografkinju, dodjeljuje jednom godišnje (u svibnju) Hrvatski klub putnika i Dijanina obitelj, a u sklopu Festivala putnika.

Natječaj za nagradu raspisuje se od 2014. godine za najbolji putopis, najbolju putopisnu fotografiju, film i projekt, te za putnika godine. Drvena statua koju dobivaju laureati ima oblik spirale, simbola koji je Dijana nosila na lijevom zapešću.

Na natječaj je proslijeđena fotografija „Drevnim tragovima do mora“ naše učenice Natalije, idejne začetnice Foto kreative, sekcije Učeničke zadruge Eko – etno Rudač. Snimljena je 4. siječnja 2018. za vrijeme ritualnog obiteljskog putovanja drevnim cestama do mora, građenim još u antičko doba ili tijekom 18. i 19. st. Putujete li pješice ili zaprežnim kolima udaljenost, brzina i vrijeme imaju drugačije, danas već zaboravljeno značenje. Čist gorski zrak u siječnju, samozatajna tišina prostora, te pogled s velebitskog prijevoja Vratnik na sjeverni Jadran u suton, nadmašuju sva naša ograničenja, te uz ushit darovima prirode i djelima čovjeka postajemo dodatnom plemenitošću nadahnuta bića.

Uz Gorana, Maja je začetnica i voditeljica jedinstvene međunarodne pjesničke manifestacije „Šumski pjesnici“, koja se početkom kolovoza održava u Istri, nedaleko od Grožnjana. U ovoj noćnoj šumsko – poetskoj pustolovini i Davor Rostuhar je čitao svoju putopisnu poeziju iz Butana.

Goran, hodač dobrog srca, propješačio je 3300 km u pet mjeseci, od Bliskog istoka do svog istarskog doma, a doživljaje s misije rušenja predrasuda o izbjeglicama objavio je u svom prvijencu „Svilim“. Na šibenskom Festivalu putnika, 2017. godine, dodijeljena mu je nagrada „Punik godine“.

Njegova putovnica ranije je zabilježila i pješačenje do Rima, kao i slavnu pješačku rutu „Camino de Santiago“.

Majini putovi odišu beskrajnom ljepotom i još tišom tišinom, zbog čega vrijedi uživati u naporima „usporenih“ putovanja, te ostvarenju svojih snova. Živopisne fotografije, čitanje putopisne poezije i Majina priča podsjetili su nas na priče iz drevnih vremena, uz želju za nastavkom pri nekom od sljedećih susreta.

Majina filozofska stremljenja odražavaju duboko razumijevanje uzroka i posljedice. Njezina praktičnost i originalnost ogledaju se u istančanom osjećaju za hod, prostor, zapise s ruba zemlje. Kao da od davnine gaji osjećaj za prirodu, život i ljubav u svim njihovim oblicima.

Zahvaljujemo Maji na zanimljivom i inspirativnom predavanju!

Kako bismo zaboravu vremena otrgli naš susret, pripremili smo suvenir – poklone za Maju i Gorana. Proizvode i dekoracije izradili su učenici Učeničke zadruge Eko – etno Rudač i njihova voditeljica profesorica Željka Vrcelj.

Maji i Goranu želimo još mnogo maštovitih domišljatosti, izazova i neobičnih putovanja. U svojim srcima upalimo iskrice nade i radosti i njihovo svjetlo ponesimo drugima. Hvala Vam što svojim pješačenjima nadahnjujete druge i učite nas da su to zapravo susreti čovjeka sa samim sobom, doživljaji koji nas mijenjaju, neprocjenjivo unutarnje bogatstvo.

Uz korak po korak, kako je jedino i moguće, sretno!

Hvala učenicima i nastavnicima Osnovne škole Ivana Gorana Kovačića Vrbovsko - Područne škole Nikole Tesle Moravice, te bivšim djelatnicima ŽTŠ Moravice i mještanima koji su, samim svojim dolaskom, bili dio Majinih, Goranovih i naših putovanja.

Zajedničko druženje s Majom nastavili smo u školskoj knjižnici, uz domjenak.

(P. S. Zahvaljujemo ocu učenice Natalije, Đorđu Dokmanoviću, na ustupljenim fotografijama.)