“Velika književnost zahtijeva veliku predstavu. Na velikoj pozornici
i s velikim ansamblom. Sve je to Idiot u režiji Ivana Popovskog.” Igor Ružić

No što zapravo možemo klasificirati kao veliku književnost? U koje razdoblje ju možemo smjestiti ? Može li se uopće velika književnost smjestiti u jedno razdoblje? O tome bi se dale voditi mnoge polemike, ali jedno je sigurno, Dostojevski jest tvorac  najrespektabilnijih djela kako i u doba realizma, tako i općenito. Za Dostojevskog bismo mogli reći da je on tzv. Idealist svoga doba. Kroz svoja djela prožima tematiku vezanu uz ljudsku egzistenciju, smisao života, pravdu, nepravdu među ljudima i probleme čovjeka i njegova psihičkog života, dakle sve ono što nije tipično za realiziam njegova vremena.

Stoga se s pravom Dostojevskog smatra ocem modernije velike književnosti. U nimalo lagan pothvat upistio se Popovski, jer prikazati psihološku igru koju Dostojevski vješto koristi kako bi zakomplicirao radnju, jest i pomalo nezahvalan projekt. Kao redatelj, Popovski je morao prikazati glavnu radnju koja obiluje unutrašnjim monolozima i pritom pokazati i sve psihološke promjene likova, a ne smije se zaboraviti da taj  paket mora zadobiti pažnju publike.
Idiot je predstava koja spaja dvije velike teme koje su bile ključan dio života u 19. stoljeću, ali te tematike možemo uočiti i danas.
Riječ je o ljubavi i društvenom položaju. Glavni protagonist jest knez Miškin, u dijelu prozvan Idiotom. Njega bismo mogli usporediti s likom Isusa. On predstavlja ideal nesebičnosti i skormnosi. Pomaže drugima i njihovu sreću stavlja ispred svoje. Posjeduje onu dječiju naivnost i iskrenost koja se rijetko viđala u tom društvenom sloju. Miškin predstavlja kontrast u tadašnjem ruskom visokom društvu, a njegova kristovska figura se može protumačiti i na drugačiji način. Miškin je u suštini dobar, a ta dobrota za ondašnju društvenu kremu predstavlja određenog klauna.

Činjenica je da je ondašnje visoko društvo voljelo imati takve
zabavljače u svom društvu. Drugi lik koji se proteže kroz radnju jest Rogožin. On je oličenje nemorala. Možda njegova karakterizacija ne mora nužno biti usmjerena na negativnu stranu. On je pravi svakodnevni lik toga doba. Njemu najveću čežnju predstavlja ljubav Nastasije Filipovne i novac.
Smatra da Nastasijinu ljubav može samo na taj način kupiti te joj tom gestom daje etiketu niskomorlane djevojke. Nastasiju Filipovnu teško je okarakterizirati. Zapravo mi sami nju niti ne upoznajemo. Mi poznajemo ono što je Nastasija Filipovna postala zbog utjecaja ruskog visokog društva.

Iako je dojam koji mi dobivamo o njoj u suštini negativna predznaka, ona se ipak pokušava othrvati  nemoralu i neetičnosti, ali na kraju traži bijeg u istom, misleći kako bi svojim dotadašnjim načinom života zatrovala palog anđela predstave - kneza Miškina. Miškin se zaljubljuje u Nastasiju na prvi pogled, to je neupitno. Poslije ljubav nestaje i počinje prevladavati osjećaj odgovornosti za ono što su joj učinili drugi. On nju pomalo i žali, ali ju ne spašava od društvene sramote. Njemu društvena čast ne predstavlja ništa, a to potkrepljuje već moju prije navedenu tezu o njegovoj dječijoj osobnosti.

Kneza Miškina mogli bismo nazvati žrtvom vlastite dobroćudnosti i    naivnosti. On i Aglaja imaju tu dječiju dobrotu ,no knez Miškin upravo zbog te dobrote postaje lutka. Njime je jako lako manipulirati te to njihovu ljubav čini nemogućom.
Dostojevski je jedan vrstan pisac, no veliku pohvalu ovoj predstavi zaslužuje Popovski. Zahvaljujući scenskim trikovima publika se u potpunosti  osjeća dijelom scene, kao blizak promatrač toga doba koji gleda što se događa u životima glavnih protagonista negdje iz prikrajka. Igre sa svjetlima doprinose važnosti unutarnjih monologa, a zvučnim efektima naglašava psihološke promjene i zaokrete u predstavi.

Sve u svemu, Popovski je na izrazito konvencionalan način uveo dašak kinematografije na daske koje život znače. Time je vjerojatno pridobio i veći interes, ali i postavio letvicu visoko za sve ostale redatelje koji žele prenijeti veliku književnost u kazališne dvorane. Što se tiče Idiota čini mi se da je ovaj roman/predstava kritika društva, a ne odbacivanje dobrote. Dobivamo dojam da dobri ljudi trebaju preuzimati ulogu kameleona, treba sakriti tu dobrotu, jer u protivnom će doći na udar zla koje bi moglo poljuljati naše svjetonazore.
                                                                                                     

                                                                   Ana Ćuća

''Predstava u cjelini prikazuje veliku temu Dostojevskog, a to je cijena ljudskog dostojanstva. Cijena je ista i dalje kao u vrijeme nastanka romana ili smo kupljeni da nemamo dostojanstvo ili ga držimo daleko dragocjenijim od bilo čega drugoga. ''

                                                            Antonio Groznica

 

''Kombinacija vrhunske glume glumaca, scene i efekata nije mogla biti bolja, što je i bilo nagrađeno gromoglasnim pljeskom i ovacijama.''
                                                                              

                                                                   Ivan Kuljanac

''Ova predstava pokazatelj je kako novac nije rješenje svih problema iako se  njime može kupiti sve pa i ljubav, ali pitanje je kakva će to ljubavi ustvari biti. ''                                                                                                                                                                                              Toni Barun       
  
''Na samom gledatelju ostaje kako će doživjeti djelo,da li će moral staviti prije novca ili obrnuto. ''

                                                                     Doris Ankon

 

''Tematika je i danas aktualna. I danas imamo društva u kojima se može naći jedan drugačiji pojedinac što čezne za novcem koji često nadvladava moral. ''
                                                                                               

                                                                       Josipa Šandor

“Predstava nam prikazuje ponizno, ali prevrtljivo društvo, iskrivljeni ljubavni četverokut što će rezultirati tragedijom. Prikazuje tragičnu sudbinu glavnoga lika, koja će i njega samoga odvesti u izgubljenost u unutrašnjem svijetu, u smirenost čovjeka koji je prestao biti čovjek kakav je nekada bio. ''

                                                                  Mischell Rončak