Muški učenički dom Dubrovnik

Pribilježio Boris Njavro

Bobo, tako ga zovu, neki ga zovnu i Božo, nije ni važno, svakako bit je priče kako njega, Božidara Krkića, u našem gradu, posebno u njegovom Gružu, znaju svi. I svi koji ga znaju, vole ovog malog – velikog čovjeka. Uvodno sam o sebi: „Visina? Moja? Pa oko metar i po. Tu negdje. Težina? Oko 58 kila. Mal i mršav. Nisam skup za život!“ Uvijek nasmijan i raspoložen, omiljen u svom društvu. A to društvo je…

- … Gruž, točnije Šipčine gdje sam proveo sve moje godine, točnije – picerija La Luna gdje je okuplja moja ekipa. Tu, kod Miše smo svi, već jutarnja kavica nas okupi, pa večernje utakmice na TV, mjesto u kojem dan počinje i završava. Uvijek u dragom društvu…

Bobo je rođen 1966., napominje i točan datum, 6. rujna, cijeli život u Šipčinama, poviše La Lune, u obiteljskoj kući, s roditeljima, bratom, nevjestom i njihovim klincima. Završio je srednju upravno – pravnu, maturirao 1985. godine, priča i kako je bilo nekih kombinacija oko faksa, ali – nije mu se baš dalo ići iz Šipčina. Malo priče i o tim danima, kad smo bili mlađi i ljepši, „plavi i visoki“, svakako puni optimizma za život pred nama. Spominje Bobo i tadašnje Šipčine, pune parkova kojih više nema. Danas su umjesto njih velike zgrade, a gradi se i dalje, na sve strane. „Sve se mijenja, sve se gradi!“ Pa nogomet, nosio je dres broj 8 i zvali su ga Baka, zbog sjajne tehnike, „Bojao sam se duela, onih što igraju „ha – bu!“ Kaže mi i kako ode ponekad iz Šipčina, prije ljeti do Šipana i dunda, sada do Grada i kafića Galerija, vikendom s ekipom. Ode s ekipom i na utakmice, vaterpolo redovno, nogomet manje. Vozačku dozvolu nema, „Nikad mi auto nije ni trebalo!“, tek je motor vozio, ali „pao dva, tri puta, prepao se i ne treba mi to!“ A od mature, Bobo je na birou, burzi, kako li sve ne zovemo Zavod za zapošljavanje. Pune 22 godine čeka posao, živi uz razna obećanja u svom rodnom gradu, dok se drugi tako brzo „snalaze“…