Muški učenički dom Dubrovnik

 MEDIJI I SUSTAV VRIJEDNOSTI...   (Ivica Ursić)

Današnje društvo i njegova kultura u lažne visine uzdiže, a onda u prašinu baca suvremenog čovjeka koji živi razapet između svojih želja i nadanja i onog što mu ovaj svijet nudi i pruža.

Moja emisija dobrim dijelom i pokušava poticati na razmišljanje u tim relacijama, jer smo postali taoci filozofije čija je poruka svuda oko nas, a ona glasi: "IMATI PA BITI".

Pravo je pitanje što se krije pod onim IMATI i što se to danas predmnijeva pod onim BITI.

Teško je uprijeti prstom u isključivo jedan razlog odnosno uzrok ovakvog stanja, ali ja po prirodi posla kojim se bavim, a to su MEDIJI, veliki dio odgovornosti pripisujem baš njima.

Ipak treba biti precizan i kada se govori o medijima onda prije svega treba govoriti o urednicima i ukazati na odgovornost nas koji smo djelatni  u medijima, jer mediji su isključivo sredstvo čija kvaliteta ovisi o LJUDIMA koji rade u njima.

Svjedoci smo neupitne činjenice da današnji sustav vrijednosti ponajviše oblikuju modreni mediji. Televizija, internet i tiskovine dominantno utječu na formiranje vrijednosnih sustava bilo odraslih bilo mladih ljudi. Naša je svakodnevica nezamisliva bez većeg ili manjeg korištenja različitih medija. Ukoliko nešto mediji nisu zabilježili to kao da se nije ni dogodilo. Snaga medija je evidentna i zastrašujuća.

Sve dok se ta i takva snaga koristi za dobro pojedinca i za dobro društva uloga medija je pozitivna, ali kada se ta snaga zloupotrebi i kada mediji promoviraju vrijednosti koje su u izravnoj suprotnosti s etikom i moralom onda je uloga medija ne negativna nego je destruktivna.

Kada s nekim danas razgovarate i kada vam taj kaže kako je nešto istina, a vi ga upitate kako zna uslijediti će vjerojatno jedan od ovih odgovora: „Pa rekli su sinoć na televiziji.“, „Piše ti jutros u novinama.“, „Čuo sam maloprije na radiju.“

Svjedoci smo stanja u kojem je očigledan užasno velik nesrazmjer između naših želja, nadanja, očekivanja i – onog ostvarenog.

Mediji stvaraju sliku stvarnosti koja najveći broj ljudi svrstava u kategoriju – NEUSPJEŠNIH.

Osjećaj neuspješnosti dodatno postaje i osjećaj bespomoćnosti. Čovjek ga nastoji kompenzirati, ali to čini baš onim istim što današnji sustav relativnih vrijednosti i promovira – potrošnjom, utrkom za statusnim simbolima, zabavom do smrti, a sve to se temelji na sebičnosti, pohlepi i samoljublju.

Tri su temeljne vrijednosti koje vas danas čine uspješnim ili neuspješnim. To su novac, moć i slava. Ako nemate barem jednu od njih vi ste po kriterijima današnjeg svijeta – GUBITNIK.

A gubitnici padaju u depresiju, njima vlada beznađe i nemoć. To je plodno tlo za svaku ovisnost od onih kemijskih, prehrambenih, političkih, jer takvi su ljudi lak plijen manipulacije svake vrste.

Ljudi traže izlaz, a najlakše je pobjeći u iluziju. Mi sve više i više odustajemo od istine i tražimo dobru iluziju.

U eri televizije slika postaje važnija od sadržaja. Medijima vlada sindrom “lijepih ljudi”, jer mediji propisuju i određuju što je lijepo i poželjno. Lica s naslovnica i iz glamour programa postaju važnija od svih umjetnika, učitelja, policajaca i vatrogasaca osim ako im se ne dogodi tragedija.

Današnjem čovjeku, koji objektivno nije u stanju ostvariti idealiziranu sliku “uspješne” osobe, ne preostaje ništa drugo nego živjeti život svog idola. Rezultat je evidentan – jako puno nesretnih ljudi, kojima je jedini legalan način liječenja depresije šoping ili farmakologija.

Ali ukoliko vi i jeste sve to – bogati, moćni i slavni – vi ste u biti vrlo usamljeni.

I tako se zatvara “vražji krug”, u kojem ono što je izvanjsko, ono što je “IN”, ono što je “U TRENDU”, ono što je “ĐIR”, postaje SMISAO, postaje BIT ŽIVOTA.

Temelji na koje pokušavamo nadograditi svu tu iz dana u dan veću infrastrukturu, podrivaju se, jer se stari tvrdi kamen, apsolutne istine zamjenjuje relativnim istinama, pa nije čudo što se ova naša moderna kula Babilonska opasno ljulja.

Bojim se kako nam iskreni odgovori donose izuzetno loše i ružne vijesti ...

... ali odgovorno društvo te odgovore tražiti mora i ne smije "pravit fintu" kako se ništa loše ne događa i kako "ima tko će o tome voditi računa"... ili kako nije vrijeme za "teške teme" ...

JE li drugi svijet moguć? Svi se pitamo.

Na nama je ne zatvarati uši i pokušati dati odgovore, ne zbog sebe osobno i nekakvog našeg "intelektualizma" nego zbog dobra sviju nas.

Zbog naše djece.

No nije poanta osloboditi se iluzija i taj prostor ostaviti praznim, neispunjenim. Mi iluziju moramo zamijeniti – LJUBAVLJU, ali ne prema sebi nego prema Bogu i prema bližnjima, jer to jest svijet stvarnosti, a ne iluzija.

I ne smijemo čekati čudo. Čuda svi mi možemo i moramo činiti. Ta čuda su male stvari u granicama naših mogućnosti i naših sposobnosti. Ali svakog dana, na svakom mjestu, u svako vrijeme – čista srca.

Od golog teoretiziranja i praznog lamentiranja mala je korist.

Ja pokušavam svake nedjelje javno govoriti ono što moji slušatelji u sebi misle. Ja sam samo njihov glas. I idem po malim mjestima. Razgovaram s ljudima. Ja idem gdje me zovu … i susrećem ljude koji još uvijek vjeruju, koji se nadaju, koji se raduju susretu, jer susret je nova nada. Ali na tim susretima i ja učim i ja se hrabrim. Hrabri me činjenica što danas postoje mladi koji žele o ovim temama razmišljati i razgovarati. To daje nadu kako još sve nije izgubljeno.

Mi nažalost živimo u paralelnim svjetovima. Čak i u našim obiteljima. A dovoljan je stisak ruke, zajednička molitva, iskreni razgovor, “kora kruha i čaša vina” i otvoreno srce i mi smo u stanju zakoračiti iz paralelnih svjetova koji nas iz dana u dan čine depresivnima, beznadnima i nemoćnima.

Moramo izići iz tih zona sumraka.

Ne smijemo šutjeti. I jedna osoba koja želi slušati vrijedna je svakog našeg truda.

Svi smo pozvani i dužni javno ustrajavati na odgovorima, jer kada su ove teme na dnevnom redu onda je šutnja kukavičluk.

Neki od nas su shvatili da je “ŠUTNJA SMRT” i da ima ljudi oko nas koji nas trebaju, kako bismo ih ohrabrili, pružili ruku, podarili nadu.

Biti osoba koja vjeruje u taj novi bolji svijet znači naviještati ga. Nama nije mjesto u gledalištu nego u pijesku arene.