Mrsipetak
Zanimljivo je da se za taj dan preporučuje neko jelo, što ima uporišta i u Bibliji: na Veliki četvrtak slavi se Isusova posljednja večera s učenicima. Veliki petak spomen je Isusove smrti na križu, nakon izdaje, uhićenja, preslušavanja pred židovskim Velikim vijećem i Pilatom, osude i križnoga puta do Golgote. Velika subota dan je tuge za Isusom, koju briše i pretvara u radost nedjelja, Uskrs, dan Isusova uskrsnuća. Veliki je petak u Katoličkoj crkvi dan posta i nemrsa (a ona čeljad koja bilo kojega petka mrsi ne zaslužuje ljepše ime nego mrsipetak, mrsipetka). Nemrs je suzdržavanje od namirnica mesnoga podrijetla i uopće masne hrane, a post je odricanje od jela, odnosno uzimanje samo jednoga potpunoga obroka, dok druga dva treba smanjiti bar za trećinu. Postoji i tzv. suhi post, što znači biti cijeli dan (24 sata) samo na kruhu i vodi. Taj post uključuje izbjegavanje svakoga kuhanog i začinjenog jela. Njega Crkva ne propisuje, on je dobrovoljan. Za samu riječ post kao kršćanski religiozni termin ne možemo tražiti potvrdu u praslavenskom jeziku, jer kršćanstvo ne seže u to povijesno razdoblje. Općenito se misli da je u Panoniji u doba Ćirila i Metoda posuđena iz got. (čudi se tome i sam etimolog Petar Skok, sic!) fastan, stvnjem. fasta, a put je mogao ići preko njemačkih misionara. Zanimljiv je i glagol koji se danas ne javlja kao povratni — postiti se — a koji znači moriti se postom. No zato nam je još vrlo poznat glagol ispaštati — trpjeti zbog učinjenih grijeha, koji u sebi, kao i post, krije trapljenje.

U starije doba post se sastojao u tome da se nije jelo dosita niti se smjelo jesti meso. Danas se razlikuje nemrs od zakona posta (lex ieiunii), koji samo ograničuje količinu hrane, a vrsta jela nije važna (što znači da bi se i za posta moglo jesti i meso).

Post i nemrs obvezni su samo na Pepelnicu i na Veliki petak (od čega se izuzimaju djeca, starci i bolesnici, a i oni koji ni inače nemaju što jesti). Mrsiti znači jesti meso. Riječ je u ovom značenju zabilježena na južnoslavenskom terenu i u ukrajinskom jeziku. Zanimljivo je da je prvotni stcslav. glagol siti sbmr značio griješiti, okaljati se (tj. prekinuti post). Postom se, naime, čistimo (sjećamo se još Čiste srijede!) od mesa i teške masne hrane.

Svega u košarici
Kada u mislima i molitvi (čvršći i odaniji i u bdjenju ili u cjelonoćnom hodanju »za križem«) provedeno barem ta tri dana s Isusom sjećajući se njegove muke i smrti, nastupa veliki prijelaz — Isusove zemaljske egzistencije u nebesku, a naše žalosti u radost uskrsnuća. Hebrejska Pasha spava i u korijenu kršćanskog Uskrsa. Riječ pesah u vezi je s glagolom preskočiti, prekoračiti, a »Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovog svijeta k Ocu« (Iv 13, 1). Ovako očišćeni i uronjeni u kršćansku poruku, teško ćemo pomisliti da Uskrs krije u sebi krijes, kresati, iskru (uvijek mi je lijepo i uzbudljivo slušati i čitati fra Bonaventuru Dudu!), najviši i najžarči Sunčev domet o ljetnom solsticiju i ujedno oganj koji se palio tomu u čast. Nama danas uskrsnuti znači ustati iz mrtvih, podići se, no poganstvo još jednom kuca na kršćanska vrata.

A onda se u cik uskrsne zore baka ili koja vrijedna žena, dok njezina družina još spava, iskrade iz kuće i uputi u crkvu na svetenje, blagoslov hrane. U košarici je od svega pomalo: pinca, kuglof, šunka, sir, rotkvice, mladi luk, hren, pisanice, čak i malo soli. Za uskrsni doručak (nakon duga i naporna posta ukućani ga jedva čekaju) najprije se jede od svetenja, i to svi. Tek se potom pune želuci većim količinama neposvećene hrane. Uskrs je proljetni blagdan (i opet nam poganstvo kuca na vrata), a jaje — bez kojega nema uskrsnih narodnih običaja — simbolizira plodnost, novi život, periodičnu obnovu prirode. Ono je znak prijateljstva, ljubavi i pomirenja, o čemu nedvosmisleno svjedoči i poruka s jedne pisanice: »Ovo jaje za ljubav se daje«. Pa tuc-tuc po njemu i sretan vam Uskrs!