Osnovna škola "August Cesarec" Ivankovo

Međutim, on nas je kao pravi učitelj preduhitrio i na početku druženja postavio nam je nekoliko pitanja. Zanimalo ga je volimo li čitati te kako nam ide čitanje. Sugerirao nam je da svakoj knjizi damo priliku pa čak i kada pomislimo da je prevelika i teško razumljiva. Dao nam je i nekoliko savjeta kako bi čitanje bilo lakše i zanimljivije: čitati knjige koje nas zanimaju, stvoriti ugodno okruženje, postaviti ciljeve čitanja kako bismo održali kontinuitet čitanja, koristiti tehnologiju, stvarati mentalne slike te praviti pauze. Učitelj je također saznao da su naše omiljene knjige Dnevnik Pauline P, Vlak u snijegu, Miševi i mačke naglavačke i Jurnjava na motoru.

Osim toga, zanimalo ga je i što mislimo kako spisatelji izgledaju. Učitelj nam je rekao da pisce najčešće zamišljamo kao stare, ćelave osobe koje imaju dugu bradu, nose pulovere i naočale te nemaju nikakvog smisla za humor. Uvjereni su da pisci po cijele dane samo čitaju i pišu knjige te da povremeno šetaju. Naravno, uz to još jedino jedu i spavaju. Međutim, učitelj nas je razuvjerio. Objasnio nam je kako pisci imaju i svoje poslove te da pojedinima pisanje dođe kao hobi. Osim toga, pisci stvaraju i rade na različite načine pa je tako i on radio na način koji nas je iznenadio. Naime, učitelj je svoju knjigu napisao na mobitelu jer je to bio najbrži način da ideju pretoči u tekst. I ono najbitnije, uočili smo i da nisu svi pisci stari te da nemaju svi brade. Pojedini su čak i mladi i imaju kosu, te, ne biste vjerovali, nose košulje i imaju smisla za humor. 😊

Iva: Koje ste knjige voljeli čitati kao dijete? Koji je bio vaš omiljeni dječji pisac?

Volio sam zaista čitati sve što je bilo na hrvatskom jeziku. Čitao sam knjige koje su nam bile zadane kao lektira, ali i sve ono što bih našao na policama naše školske knjižnice. Prije čitanja svake knjige bio sam uzbuđen jer nisam znao što mogu očekivati od nje. Najdraži dječji pisci bili su mi Anto Gardaš i Nada Iveljić.

Petar: Jeste li kao dijete voljeli pisati? Sjećate li se kakve ste ocjene dobivali iz sastavaka iz školskih zadaća?

Moram priznati da nisam puno pisao kad sam bio vaših godina, ali pisanje mi je uvijek dobro išlo. U osnovnoj školi sam iz školskih zadaća dobivao petice, dok sam u srednjoj školi dobivao četvorke.

Ena: Kad ste shvatili da imate dar pisanja?

U osnovnoj školi, točnije u osmom razredu, a onda sam taj dar nastavio njegovati i u srednjoj školi. Pisao sam često i pisao sam puno, ali nikad ništa nisam objavio. Mogu reći da ljubav prema pisanju sad već traje malo više od 15 godina i nastavit ću je njegovati.

Marta S.: Što vas je potaknulo da počnete pisati knjigu za djecu i mlade?

Potaknula me ideja koja je dugo „živjela“ samo u mojoj glavi i onda sam samo jedan dan odlučio kako želim tu svoju ideju prenijeti na papir i pokazati je svim ljudima, pogotovo meni bliskima.

Marina: Rekli ste u uvodnom dijelu razgovora da ste knjigu napisali na mobitelu. Je li vam se ikad dogodilo da vam se mobitel ugasio usred pisanja pa da ste zaboravili što ste htjeli napisati?

Nikad mi se mobitel nije ugasio za vrijeme pisanja. Naime, povoljno sam kupio dva mobitela koja sam koristio isključivo u svrhu pisanja knjige tako da i ako bi mi se jedan ugasio, uvijek bih imao drugi spreman za korištenje. Osim toga, uz sebe sam uvijek imao prijenosni punjač tako da mi se nikad nije dogodilo da mi se mobitel isključio.

Luka K. i Mia: Kako ste se odlučili za naslov knjige Charlie Bigheart?

Iako je naslov knjige možda neuobičajen, moja je ideja, ali i velika želja, bila imati upečatljiv naslov koji spaja glavnu ideju knjige s dječakovim prezimenom. Naime, Bigheart znači dobroćudan, a Charlie je upravo jedan takav dječak. Dječak koji nije zločest, koji ima samo lijepe i pozitivne misli o drugim ljudima te ne misli samo na sebe. Želio sam da čitatelji čuju i zapamte dječakovo ime jer je on to i zaslužio zbog svih djela koje je napravio.

Tina: Gdje se odvija radnja romana?

Radnja se odvija u Engleskoj, točnije Londonu, gradu koji ima 10 milijuna stanovnika (dva i pol puta veći je od Hrvatske). Tamo sam smjestio radnju ovog romana jer sam čitateljima htio dočarati njegove prekrasne ulice i trgove neobičnih naziva. Sasvim slučajno sam i živio tamo nakon što sam napisao knjigu i mogu vam reći da je to zaista jedan odličan grad i preporučio bih da ga posjetite kad odrastete.

Andrej M.: S obzirom na to da smo još premladi za čitanje vašeg romana, možete li nam ukratko prepričati što se Charlieu dogodilo u Londonu?

Prije nego što vam otkrijem koji detalj, vrlo važno je da znate da je Charlie imao samo šesnaest godina te je u London došao kako bi napisao svoju prvu knjigu.

Nakon što je u Londonu proveo samo 10 minuta, Charlie je izgubio kovčeg u kojemu je bilo sve što je posjedovao. Onako tužan sjeo je na stepenice jednog malog obiteljskog hotela te počeo plakati. U tome trenutku naišla je vlasnica hotela, Elizabeth Kind, te mu ponudila smještaj, a zauzvrat će joj Charlie pomoći  u hotelu dok se ne snađe. Charlie se smjestio u sobu njezinog nestalog unuka u kojoj je pronašao njegov kovčeg i pisaći stroj. Charlie je otkrio da svaka priča koju napiše na tom pisaćem stroju oživi u stvarnom svijetu. Nakon te spoznaje roman postaje sve napetiji i počinje sukob između dobra i zla.

Lucija: Koji vam je dio knjige najdraži?

Najdraži dio knjige mi je kada se čudne metalne životinje povežu s običnim ljudima poput nas, odnosno kada započinju zajednički suživot.

Nika: Jeste li dugo razmišljali o davanju imena likovima?

Uopće ne jer sam znao da likovima želim dati imena, odnosno prezimena, prema njihovim osobinama, kao npr.Bigheart – dobroćudan, Kind – ljubazan, Black – tajanstven, Patience – strpljiv i sl.

Franka: Koliko ste dugo pisali knjigu?

Knjigu sam pisao dvije godine i tri mjeseca, a onda sam je još uređivao otprilike šest mjeseci. Naravno, nisam cijelo vrijeme i svaki dan pisao knjigu. Ponekad sam pisao sat ili dva dnevno, a ponekad i sedam ili osam sati. Bilo je perioda kada danima nisam ništa napisao, a zatim bih pisao tri dana zaredom. Vjerujem kako mi je bilo potrebno oko dvije tisuće sati da napišem knjigu. Možda se čini da je taj proces jako dugo trajao, ali vjerujte mi da se sve to isplatilo. 

Andrej B.: Postoji li nastavak knjige?

Još uvijek ne postoji, ali u budućnosti ću zasigurno napisati nastavak. Sada radim na jednoj novoj knjizi koja će izići u rujnu ove godine, ali vam ne mogu reći ništa više od toga.

Nela i Dino: Koliko Vam je bilo teško napisati knjigu?

Za vrijeme stvaranja romana bilo mi je teško jer sam tek počeo pisati, a do tada nisam imao nikakvog iskustva u pisanju knjiga. Nisam imao puno pomoći od ostalih koji su imali više znanja od mene kada je riječ o pisanju. Međutim, mogu vam reći da sam na kraju zaista jako ponosan kako je ispala knjiga i sada na taj proces gledam drugačije i smatram da u konačnici i nije bilo toliko teško.

Veronika i Eva: Kako uspijete smisliti tako lijepe i zanimljive rečenice?

E to vam je kao i kad radite bilo što u životu: potrebno je pokušati nešto napraviti i onda ponavljati tu istu radnju dok je ne usavršimo (npr. napraviti kolač, naučiti nešto vezano za školu, voziti bicikl i sl.). Imam jako puno ideja, ali svaku od njih treba napisati i razraditi. Često sam znao napisati rečenicu, ali onda sam je dodatno mijenjao, proširivao. Pojedine sam rečenice i po dvadeset puta izmijenio dok nisam bio u potpunosti zadovoljan. To je najteži dio pisanja, ali to je zapravo i njegova ljepota.

Luka R: Je li vam draže biti pisac ili učitelj?

Ljepše i draže mi je biti učitelj jer imam mogućnost pokušati promijeniti svijet na neki svoj način, isto kao i što Charlie u knjizi svojim malim djelima mijenja ljude i svijet oko sebe. Ne mogu zamisliti raditi bilo što drugo. Kada sam u razredu na nastavi, osjećam se ispunjeno i sretno. Moram biti iskren i reći da je biti učitelj ponekad i teško jer ne ispadne uvijek sve onako kako zamisliš i dogode se nepredvidljive stvari, ali na kraju dana idem kući zadovoljan i s osmijehom na licu.

Lovro: Jeste li vi radili ilustracije u knjizi?

Sliku koja se nalazi na naslovnici napravio je moj poznanik iz Zagreba, a ilustracije koje se nalaze u samoj knjizi uređivao sam sam. Postoje ljudi koji su te fotografije ili crteže napravili prije mene pa ih otkupljujem od njih. Svaku ilustraciju iz knjige sam obradio sam i uredio uz pomoć jednog digitalnog programa.

Marta M.: Što vama znači knjiga Charlie Bigheart?

E, drago djeco, znači mi zaista mnogo. Prije šest mjeseci dobio sam malu djevojčicu i jedva čekam da bude koji godinu starija od vas i da je pročita. Zamišljam kako ćemo ljeti putovati na more, a ona će je čitati na stražnjem sjedalu, na plaži dok ispija hladnu limunadu ili na terasi dok jede sladoled. Bit ću najsretniji čovjek na svijetu ako mi moja djevojčica postavi bilo kakvo pitanje vezano za knjigu.

Moja ideja je sljedeća: ako moju knjigu pročita samo jedno dijete na svijetu, ja sam uspio. Ali ako to bude moje dijete, tada nitko neće biti sretniji od mene!

Marisa: Koja je Vaša poruka mladima?

Bavite se onim što volite, uživajte u onome što radite i slijedite svoje srce jer će vas to daleko dogurati. 

Učitelju smo za kraj zadali jedan zadatak: reći ćemo mu nekoliko riječi, a on mora reći prvo što mu padne na pamet, odnosno na što ga one asociraju.

Charlie – dobroćudan, naivan, izgubljen, sretan

Borba između dobra i zla – Charlie, Benjamin Black, čudovišta, hotel

Pustolovina – London, hotel, šuma

Prijateljstvo – Alan, Charlie, gđa. Kind

London – velik, bučan, lijep

Djetinjstvo – Ivankovo, sreća, škola, sport

Na kraju razgovora zajedno smo se fotografirali i još malo se družili. Ovom prilikom želimo se zahvaliti učitelju Marku na ugodnom razgovoru i divno provedenom zajedničkom vremenu. Hvala mu što nam je mnogo ispričao o sebi i svom pisanju i što je obogatio našu razrednu knjižnicu s nekoliko primjeraka svoje knjige. Veselimo se njegovim novim uspjesima i nadamo se da ćemo uskoro čitati njegovu novu knjigu koju nam je samozatajno najavio.

Učenici 3. c razreda i učiteljica Ana Naglić