Legende o porijeklu Valentinova

Povijest ovog blagdana ogrnuta je misterijem. Postoje razna objašnjenja, tumačenja i legende o njegovom nastanku.

• Prema jednom tumačenju, blagdan vuče svoje korijene iz svečanosti pastira imena Luperkalije, a koja se održavala u starom Rimu. U ranim danima Rimskog Carstva, divlji vukovi lutali su po obližnjim šumama i narod je pozvao jednoga od svojih bogova, Lupercusa, da vukove drži što dalje od ljudi i da štiti njihova stada. Zahvaljujući tom događaju, narod je 15. veljače počeo održavati festival u čast ovog zaštitnika, a istovremeno je taj blagdan postao i slavljenje dolaska proljeća (naime, po tadašnjem kalendaru s početkom veljače je započinjalo proljeće).

Valentin je bio vrlo poštovan svećenik koji je živio u trećem stoljeću u Rimskom Carstvu. Tada je na vlasti bio car Claudius II, koji je zaključio da su neoženjeni muškarci puno bolji vojnici od onih koji imaju supruge i djecu, jer je držao da se vojnici (kao oženjeni ili zaručeni muškarci) neće htjeti boriti u njegovim ratovima, već će radije ostajati kod kuće sa svojim obiteljima. Stoga je zabranio da se mladi muškarci žene. Svećenik Valentin oglušio se na carevu odluku i počeo je potajno održavati ceremonije vjenčanja svih mladih parova koji su to željeli. Kada je car otkrio što je Valentin učinio, naredio je da ga se pogubi. Valentin je pogubljen na dan 14. veljače (večer uoči rimskog proljetnog blagdana Luperkalije). Nedugo nakon njegove smrti narod ga je proglasio svecem pa kada se u Rimu učvrstilo kršćanstvo, svećenstvo je odlučilo spojiti blagdan Luperkalije i smrt Svetog Valentina u jedan. Papa Gelasius je godine 496. proglasio 14. veljače danom Sv. Valentina, zaštitnika zaljubljenih.

• Prema jednoj legendi, Valentin je bio taj koji je poslao prvu Valentinsku poruku. Naime, legenda kaže da se Valentin u vrijeme kada je bio u zatvoru zaljubio u mladu djevojku koja ga je posjećivala, a koja je možda bila kćer jednog od tamničara. Navodno je prije svoje smrti ovoj djevojci napisao pismo koje je potpisao „od tvoga Valentina“ što je izraz koji se danas često upisuje na Valentinovske čestitke.

• Jedna pak legenda kaže da je Valentin (da li taj isti ili neki drugi?) živio u osami i uzgajao cvijeće, koje je dijelio prolaznicima pa se tako na njegov dan razvio običaj darivanja onih koje volimo. Danomice je radio u svom vrtu. Jednog dana približi mu se djevojčica koja ga zamoli za ružu da je ponese bolesnom dječaku. Vrativši se nakon nekoliko dana, ispripovjedi mu kako je dječak bio sretan što je dobio ružu i zamoli ga da mu donese još jednu. Valentin joj dade ružu da je ponese svome prijatelju, ali odluči pohoditi siromašne, bolesne i osamljene, noseći svakome ružu da ih obraduje.

• Običaj da se Valentin smatra svecem i zaštitnikom zaljubljenih dolazi - što malo tko zna i što je pomalo neobično - i od njegova mjesta u kalendaru. Naime, datum 14. veljače pada poslije božićnih blagdana, a neposredno prije korizme, pokorničkoga vremena duhovne priprave za Uskrs. Nekada se, više nego danas, životni ritam uvelike ravnao upravo prema kalendaru, prema crkvenim blagdanima i liturgijskim vremenima. Događaje nisu vezali samo za datume nego za svetačke spomendane. Sukladno s takvom praksom, Crkva je od vjernika tražila da vjenčanja ne slave u vrijeme velikih blagdana (na Božić, na Uskrs), jer su oni zasebna slavlja cijele zajednice, a napose je tražila da se ne priređuju bučne svadbe u liturgijski posebno adventsko i korizmeno vrijeme, već izvan takvih razdoblja. Preporuka vrijedi i danas. - Valentinov je kalendarski spomendan je baš u takvu vremenu, preporučljivom za svadbene svečanosti. Zato se u negdašnja, staloženija vremena, u tom razdoblju oko Valentinova najviše ženilo i udavalo. Tu je jedan od razloga zašto se baš Valentin štuje kao patron mladih, zaljubljenih, mladenaca, koji se spremaju na ženidbu, vjenčavaju "za Valentinovo" i po tome pamte taj događaj! - Manje se čuje, ali Valentin je općenito zaštitnik skladnoga braka i mladeži koja dorasta za ženidbu. Druga okolnost zašto je za patrona zaljubljenih odabran upravo Velentin jest sámo njegovo ime, koje, kako rekosmo, znači zdrav, krepak, mlad... pa onda, naravno, takav svetac postaje i nebeski zaštitnik svih koji su mladi, žarka srca, razigranih osjećaja, u jednu riječ - zaljubljeni. Valentin pripada skupini svetaca koji naviještaju proljeće, novi život. I to je treći razlog što je Valentin zaštitnik mladih i zaljubljenih. U starija vremena, kad su ljudi bili bliskiji s prirodom, to se izrazitije doživljavalo. Latinska izreka iz 17. stoljeća kaže: "Festa Valentino rediit lux - quisque sibi sociam jam legit ales avem". ("Došao je Valentinov blagdan, i svaka je ptica već sebi izabrala pticu-družicu"). Jasna aluzija na mladence i zaljubljene. Valentin budi i uspomene starijima. Zajedništvo i toplo gnijezdo dragi su svakome, bez obzira na životnu dob. Stoga je Valentinovo svima blagdan i za sve dan radosnijih osobnih susreta, iskrena čestitanja i svečanijega svjedočenja uzajamne privrženosti. U puku je Valentin od starine zagovornik protiv padavice i zaštitnik očiju. Prema pučkoj meterologiji prvi je proljetni svetac.

ZAŠTO SE NA VALENTINOVO PTIČICE ŽENE

Stara legenda priča o tome kako se 14. veljače, na Valentinovo, u šumi događaju ptičje svadbe. Ali zašto baš na taj dan?

Evo priče:

Kad je sveti Valentin još bio dječak, jako je volio djevojčicu imenom Konstansa. No on je bio vrlo povučen i stidljiv pa joj se nikako nije usuđivao to kazati, zato je odlučio napisati pismo u kojemu će joj priznati svoju ljubav.

I napisao je pravo ljubavno pismo. Zatim se spremio da joj ga odnese.

Bila je hladna, ciča zima, visok snijeg, stabla puna inja, a trebalo je dobrim dijelom ići kroz šumu. Valentin se dobro obukao, obuo čizme, navukao rukavice, ali kamo staviti pismo a da se ne izgužva? Da ga stavi u džep – preplitak je, moglo bi se izgužvati. I tada se sjeti! Zataknut će ga za šešir. Šešir je imao lijepu široku vrpcu pa se neće izgužvati. Krenuo je hrabro. Put je bio strašan. Hladan, dubok snijeg, a jak mu je vjetar skidao šešir s glave i Valentin je morao trčati za njim. No odjednom je zapeo šeširićem za granu, pismo je ispalo i vjetar ga je odnio. Valentin je uzalud trčao za njim, pismo je odletjelo i on se tužan vratio kući neobavljena posla. Tako njegova ljubav Konstansa nikad nije saznala da je Valentin voli, no zbilo se nešto drugo. Ptičice koje su živjele u šumi našle su pismo. Prvi ga je zgrabio vrabac i počeo čitati na sav glas. Sve su ptičice napeto slušale, a kad je vrabac pročitao pismo, uzviknule su: „Još, čitaj još!“

Zatim je pismo uzela zeba i čitala ponovno. Svi su slušali, slušali. Nakon zebe pročitao ga je djetlić, zatim kos i tako su ga malo-pomalo pročitali svi i svi ga naučili napamet. Počeli su glasno izgovarati tekst, što ih je vrlo raznježilo jer su to bili ljubavni iskazi i odjednom su shvatili da su zaljubljeni.

Mužjaci su potražili svoje ženke i odlučili napraviti svadbu u kojoj će se svi vjenčati. Tako su i učinili. Održali su svečane svadbe i iako je zima bila oštra nije ih to smetalo jer toliko ljubavi na jednom mjestu ipak je jače od zime.

Upravo ovu legendu o svadbi ptičica učenici su pokušali „oživjeti“ i u našoj školi. Na vjeronaučnoj grupi izrađivali su ptičice od papira i srca kojima smo okitili hodnik škole povodom Valentinova.

Petra Hojski