Umirovljeni učitelj geografije i povijesti Silvestar Taučer radio je četrdeset i četiri godine u OŠ A. K. Miošića (u matičnoj i područnoj školi), a u Gornjoj Voći živi već pedeset i osam godina zbog čega smatramo da je jedan od najboljih poznavatelja školstva na Voći. Učitelj Taučer najvećim je dijelom radio na školi kao učitelj geografije, a školske godine 2001./2002. napustio je školske klupe i otišao u zasluženu mirovinu. Ni na jednoj drugoj školi nije radio, a dvanaest puta bio je razrednik osmog razreda.

S učiteljem Taučerom razgovarali su učenici 7.b, Maja, Karla, Antonio, Matej, Danijela, Melanie i Martina. Oni se još nisu rodili kada je učitelj Taučer otišao u mirovinu i ne poznaju ga kao učitelja, već kao sumještanina, a zanimljiviji dio razgovora bio im je kada je učitelj progovorio o njihovim roditeljima, djedovim i bakama kao njegovim učenicima, ali taj dio razgovora ipak će ostati novinarska tajna.

Novinari: Budući da nama niste imali prilike predavati, biste li nam mogli reći nekoliko osnovnih podataka o sebi kako bismo Vas mogli bolje upoznati.

Učitelj: Rođen sam 1934. godine, a od 1958. godine živim i radim u Gornjoj Voći. Naravno, tada se još vi niste ni rodili. Rodom sam iz Gorskog kotara, a kao malo dijete moji su se roditelji doselili u Zagreb tako da smatram kao da sam i rođen u Zagrebu. U Zagrebu sam završio Gimnaziju i Učiteljsku školu, te Pedagošku akademiju sa studijskom grupom geografija i povijest te stekao zvanje nastavnika geografije i povijesti.

Novinari: Smatrate li se Zagrepčancem ili Voćancem?

Učitelj: Naravno Voćancem, ja se ovdje osjećam kao da sam tu i rođen. Znam svaku kuću u Gornjoj Voći, vaše djedove i bake sam učio u školi kao i mame, i tate, a nekima sam bio i razrednik.

Novinari: Koje ste sve predmete predavali?

Učitelj: Kad sam došao raditi, imao sam 1.a kao mladi učitelj sa završenom Učiteljskom školom u Zagrebu, a Učiteljska škola je tada bila jedina srednja škola u Jugoslaviji i trajala je pet godina, a zvala se preparandija. Svi, koji smo išli u učiteljsku srednju školu, zvali smo se učitelji pripravnici. Tek kad smo položili maturu, dobili smo zvanje učitelja. Nakon toga sam studirao u Zagrebu. Tad su bile pedagoške akademije, danas su to učiteljski fakulteti. Učitelji su u ono vrijeme morali predavati puno predmeta i biti svestrani. Dvadeset godina bio sam upravitelj Područne škole Antuna Gustava Matoša. Trideset i pet godina predavao sam Njemački jezik iako po struci nisam nastavnik njemačkog jezika jer nije bilo stručnog nastavnika, no najduže sam predavao Geografiju. Predavao sam i Povijest, ali i Hrvatski jezik, i radio, kad sam došao na Voću, kao učitelj razredne nastave četiri godine.

Novinari: Kako je izgledao Vaš sat Geografije?

Učitelj: Kad sam predavao Geografiju i nastavna jedinica bila je, naprimjer, Meksiko, upoznavali smo tu daleku zemlju uz mnogo popratnih materijala, slika i filmova. Na sat sam donio gramofonske ploče meksičkih pjesama na španjolskom jeziku i neke druge simbole te zemlje, naprimjer, kaktuse ili sombrero. Uvijek sam nastojao da mislima i pričom proputujemo zemlju koju obrađujemo.

Novinari: Jesu li učenici, koji nisu učili dobro, padali razred?

Učitelj: Puno više nego danas!

Novinari: Koliki je bio broj učenika u razredima?

Učitelj: Kad sam počeo raditi, u Gornjoj Voći su bila dva prva razreda. 1.a je imao 33 učenika, za razliku od danas kada imamo samo dva učenika za upis u prvi razred. Te 1958. godine imali smo dva prva razreda, dva četvrta i dva šesta razreda. Ostalih razreda bilo je sve po jedan. U svim razredima bilo je više od trideset učenika i to je u ono vrijeme bilo normalno  za razliku od danas kada najveći broj učenika čini razred od deset učenika pa tako ukupan broj učenika na cijeloj područnoj školi broji samo pedeset učenika. Najveći razred kojem sam bio razrednik bio je razred od četrdeset i dva učenika. Moja supruga, koja je počela raditi u Donjoj Voći, imala je razred od četrdeset i četiri učenika. Moj zadnji osmi razred brojio je sedamnaest učenika.

Novinari: Kakav je život kada su oba supružnika prosvjetni radnici i to na istoj školi?

Učitelj: Dobar, znali smo sve probleme koji se događaju u školi. Kada smo bili doma, imali smo dogovor da o školi uopće ne razgovaramo.

Novinari: Koliko su se prve generacije djece, kojima ste predavali, razlikovali od zadnjih generacija?

Učitelj: Razlikovali su se po disciplini. Disciplina je nekad bila, makar je bilo puno djece u razredima, puno bolja. Djeca su prije bila siromašnija, skromnije su živjeli i bili su poslušniji i pristojniji. Kad su jeli u školskoj kuhinji, sve su pojeli i išli su u red po repete samo da bi pojeli još hrane. Nisu bježali, kao danas prije nastave, u dućan po grickalice pa onda školska užina nije dobra. Svi su roditelji na početku školske godine donosili zelje, krumpir, salatu, mrkvu ili neku drugu živežnu namirnicu u školu. Od šljiva je kuharica pekla pekmez za djecu. Gotovo svaki se dan kuhalo u školi, sendvič je bio prava poslastica, tada je bio praznik!  Kad sam došao raditi, sjećam se dva dječaka - Stjepana i Slaveka.  Jedan je išao u 1.a razred, a drugi u 1.b. Zašto nisu išli zajedno u razred? Njihov tata je došao u školu moliti da ne idu u isti razred jer dječaci nisu imali svoje cipele, već zajedničke. Kada je Štefek došao iz jutarnje smjene doma, izuo je cipele i dao bratu Slaveku da dođe u školu istim cipelama. Djeca su tada bila jako skromno obučena. Vi ste danas obučeni po modi, mažete si oči i šminkate se.

Novinari: Kako je bila organizirana nastava?

Učitelj: Nastava se održavala prijepodne i poslijepodne, ali i subotom. Iako mi nije odgovaralo, imao sam nastavu u Donjoj Voći i subotom poslijepodne, i to šest školskih sati, a autobusi subotom nisu vozili kao što i sada postoji drugačiji raspored voženje subotom. Tada bih išao doma preko livada da si presiječem put i tako bih svaku drugu subotu išao pješke doma. Otprilike, unatrag dvadeset godina nastava je organizirana u pet radnih dana.

Novinari: Jesu li učenici prije više učili, nego što uče danas?

Učitelj: Mislim da jesu iako su skromnije živjeli i radili poslove na polju ili u kući. Nije bilo kuće na Voći koja nije imala kravu, to je bilo osnovno. Roditelji su jedva čekali da djeca dođu doma iz škole i odvedu krave na pašu. Danas, ja ne znam ima li dvadeset krava na cijeloj Gornoj Voći! Cura, kada je išla u zamuš, k mužu kad se udavala, bila je obaveza da daruje kravu muževim roditeljima da ne bi rekli da je došla gola i bosa k njima i da bi bio mir u kući, da joj ne bi prigovarali jer nije ništa donijela. Tako i stroj za šivanje, jastuk za spavanje ili zdjele. Na kola su natovarili stvari, a za kola su privezali kravicu. Nekada su ljudi imali jednu kravu i tu su kravu, kravu-hraniteljicu, morali dati kćeri pa su plakali.

Novinari: Jesu li učenici dobivali packe?

Učitelj: Dobivali su packe i za uho smo ih znali nategnuti, ali nisu nam tada, kao što danas rade, vikali kroz prozor škole ružne riječi. Tolerirali smo neznanje, ali nismo ponašanje. Bile su kazne, ukori i premještaj učenika iz jedne škole u drugu.

Novinari: Jeste li bili sretni kada ste čuli da će Vaša kćer ići Vašim stopama?

Učitelj: Njoj su pet predmeta u osnovnoj školi predavali tata ili mama. U Zagrebu je završila Pedagošku akademiju. Šteta što nije završila Akademiju primijenjenih umjetnosti zato što jako lijepo slika i uvijek stvara neki svoj novi likovni svijet.

Novinari: Zašto ste Vi izabrali poziv učitelja?

Učitelj: Oduvijek sam to želio raditi, a i u široj obitelji imam dosta bratića i sestrična koji su se bavili tim poslom.

Novinari: Kakav ste Vi bili učenik?

Učitelj: Vrlo dobar, a najslabija ocjena uvijek mi je bila iz matematike. Matematiku ne volim ni danas kao ni fiziku, a najviše sam volio geografiju, povijest i njemački jezik.

Novinari: Jeste li puno putovali privatno budući da ste geograf po struci?

Učitelj: Od stranih država posjetio sam Austriju i njihova dva najveća grada - Graz i Beč. U Italiji sam posjetio Veneciju i vozio se gondolama po kanalima. Bio sam u Bugarskoj, u glavnom gradu Sofiji, u Turskoj – u Istanbulu smo bili četiri dana i vozili se brodom po Bosporu, morskom tjesnacu koji dijeli Europu od Azije. Autobusom smo obišli europski i azijski dio Istanbula. Tamo imate džamija na svakom koraku. Bili smo u Aja Sofiji, najvećoj džamiji na svijetu čija je kupola od pravoga zlata, i bili smo u Plavoj džamiji. Aja Sofija je pretvorena u muzej i možete obuveni unutra, a u Plavoj džamiji, koja ima 36 000 plavih pločica na podu, morali smo skinuti cipele i ući u džamiju u čarapama. U džamiji se naprijed mole muškarci, a žene su otraga. Tako se muž i žena kreću i po ulici.

Novinari: Koliko se Voća, a koliko sama škola promijenila od dana kada ste došli na Voću pa do danas?

Učitelj: Kad sam počeo raditi u Gornjoj Voći, ove škole nije bilo. Tadašnja škola bila je na prostoru školskog dvorišta gdje sada raste cvijeće i pored su bile šupe gdje su se čuvala drva. Stara školska zgrada i Zadružni dom također su bili pretvoreni u učionice. Tu, gdje je danas vrt, bila je zgrada u kojoj je živio ravnatelj sa svojom obitelji. Poslije su tu zgradu srušili. Učiteljske zgrade su se počele graditi 1958.godine. Učitelji su do useljenja u učiteljsku zgradu živjeli raštrkani po selu. Struju smo dobili 1962.godine.

Novinari: Jesu li i prije učenici imali prenatrpane školske torbe?

Učitelj: Ne, u školu su dolazili sa škrneclima ili običnim vrećicama. Sve su curice obavezno imale marame na glavi, a neke su i u maramama imale svezane knjige. Novac su isto tako vezale u rubac ili u platnenu maramicu, nisu tada imale novčanike.

Novinari: Kako su učenici po zimi dolazili u školu?

Učitelj: Čini mi se da učenici danas više kasne u školu, nego što su to prije iako prijevoz nisu imali organiziran. Išli su pješke, a ni učitelji nisu bili putnici, većina ih je stanovala na Voći. Kada sam došao raditi, u školi je bilo 336 učenika, a danas ih ima samo 50. Učitelja je tada bilo premalo pa su mnogi učitelji radili i prijepodne, i poslijepodne tako da sam znao biti ponekad cijeli dan u školi. Bio sam i dvostruki razrednik pa sam morao napisati i po šezdeset svjedodžbi ručno za dva razreda.

Novinari: Što bi za kraj željeli poručiti učenicima Škole?

Učitelji: Poručio bih im neka uče i trude se jer u osnovnoj školi stječu temeljna znanja koja će im biti od velike koristi u daljnjem školovanju.

Uvjerili smo se da je učitelj doista pun znanja, bili smo zadivljeni njegovim pamćenjem godina i prilika vezanih za naše selo i školu.  Učitelj je na intervju donio i brojne slike u boji, ali i crno-bijele slike iz svoje bogate prošlosti koje bude sjećanja na bivše kolege i učenike. Neki su prepoznali na slikama svoga strica i tetu, susjeda ili roditelja kojima je učitelj bio razrednik. Ovaj intervju je samo djelić učiteljevog bogatog radnog iskustva i širokog znanja. Doista smo zahvalni što se odazvao našem pozivu i sa strpljenjem odgovarao na naša pitanja.

Učitelju Taučeru, od srca Vam puno hvala!

                                                                                            Dubravka Tuđan