Tuga, čežnja, ali i ponos obuzeli su i Osnovnu školu Ante Kovačića toga dana prepunog sjećanja. Iako učenici tada nisu bili niti rođeni, ponosno su pjevali i recitirali povodom obilježavanja Dana sjećanja na Vukovar. 

  18. studeni  zapamćen je kao dan kada je Vukovar-grad heroj pao. Statistika kojom se nitko ne ponosi govori da je u Vukovaru 1991. godine poginulo petstotinjak branitelja, tisuću sedamsto civila, a najgore od svega je što ih se još osamsto vodi na popisu nestalih. Zar nije nepravedno što i dandanas ne znamo gdje je 800 ljudi? Postoji li uopće ikakva šansa da su preživjeli? Kakva bi to radosna vijest bila kad bi tužnoj majci konačno pružili utjehu i kad bi mogla zagrliti svoga sina! Svatko zaslužuje biti sretan, no zašto onda mnogi nisu? Područja zahvaćena ratom Vukovar, Ovčara, Borovo naselje i danas se oporavljaju. Mnogi ih posjećuju, obilaze mjesta gdje su ljudi umirali i time im odaju počast. OŠ Ante Kovačića minutom šutnje odala je počast svima poginulima, nestalima. Svačiji dah je na trenutak stao.  Izmolili smo Slava Ocu i vratili se na nastavu. Ostatak dana prošao je u tišini i sjeti.

  Svi Hrvati toga dana, 18. studenog,  ujedinili su se zbog Vukovara kako bi mu odali počast i nitko nije mario za razlike. Bitno je bilo na trenutak shvatiti bol i tugu koja je ostala do danas. Toga dana imala sam osjećaj da je svijet stao i tugovao zajedno s nama, Hrvatima. Branitelji i civili umirali su za našu Hrvatsku, a na nama je da se pobrinemo da se takav stravičan događaj više ne ponovi. I zato je bitno da budemo složni, da suosjećamo, da se uvijek prisjećamo Vukovara kako se strahota koja nas je zadesila prije dvadeset i četiri godine više nikada ne bi ponovila.

  Čuvajmo Vukovar zauvijek u srcu i prisjetimo se riječi Siniše Glavaševića: „Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao,  jer kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.“

Valentina Hadrović, 8. razred

Pogledajte i foto-galeriju.