Osnovna škola Antuna Mihanovića Petrovsko

Literarna skupina pod vodstvom učiteljice Marije Bolšec niže svoje uspjehe na natječajima!

Na natječaju U svijetu bajki Ivane Brlić Mažuranić ''Proljetni akvarel'' održanom u Slavonskom Brodu, učenica Dorotea Levak osvojila je prvu nagradu za prozni rad ''Sama u prirodi''.

Na natječaju Turističke zajednice Hrvatske ''Volim Hrvatsku'', Dorotea je osvojila 1. nagradu na županijskom natječaju s radom ''Balada o prevarenoj prirodi ili prevarenom čovjeku''. Taj isti rad osvojio je 2. nagradu na državnom natjecanju, a svojim uspjehom Dorotea je priskrbila školi 18,000 kuna.

Čestitamo! 

U nastavku pročitajte Doroteine nagrađene radove.

SAMA U PRIRODI

Kasno je proljeće. Gotovo je pri kraju, a nije. Hodajući još hladnim asfaltom zamjećujem oko sebe čudnu tišinu. Gotovo sam se spotaknula jer je asfaltnu zamijenila seoska prašnjava cesta. S jedne i druge strane diže se visoka polusuha trava. Pomislih: "Eto, oko mene još jedan nekošeni pašnjak, a kako i neće kad su u kući sami starci". Ni zemlju ne mogu obrađivati , a iza štale prostire se trnje i žalosna šikara. Sjetih se djeda i bake. Stari su i više ne mogu raditi kao prije te su odlučili prodati kravu, iako im je teško. Nažalost, selo nam polako nestaje.

Uplaši me jato ptica koje svojim kriještanjem pomute tišinu. Vidim i razlog. Kroz pjenušave oblake doletio je jastreb čije je svjetlucavo perje izgledalo poput svemirske letjelice. Nastala je tišina kroz koju se propinjao nemoćni vrisak ranjene ptice. Tužno sam krenula dalje. Pomislim:" Ako nema ljudi, ima ptica".

Popevši se na kvrgavu uzvisinu pod nogama sam osjetila sitno kamenje koje mi bocka potplat tenisica koje su vidjele i bolje dane. Pogled mi pada niz padinu gdje su se nekad prostirale livade i njive umornih kukuruza, ali vidjeh samo površine obrasle šikarom. Čujem zvukove strojeva. Tu još ima ljudi. Nešto ipak nedostaje. Nedostaje život. Hodam već duže vrijeme, a nisam vidjela ni žive duše.

Skrenula sam s neravne ceste u šumu, ali me usput okrzne kopriva. Prestrašeno poskočim, poskliznuvši se na vlažnom lišću, koje je poput starog tepiha prekrilo šumsko tlo. Čujem zvuk kukavice i zuj kukaca te mušica koje mi sile u oči. Prevrnute gljive kazuju da su tuda prošli gljivari, ali opet nigdje nikoga. Pogled spustim na tlo. Obradovah se. Ispred mene bezbroj bijelih glavica koje me ljupko promatraju. Sve miriše na vlagu i proljeće. Osmjehnem se sama sebi. Od miline me prođu srsi. Razmislim i ne mogu se sjetiti što je rekla učiteljica iz biologije. Jesu Ii zaštićene ili nisu? Nevažno. Ja ih svejedno ne ću ubrati. Razmišljam. Ako ne će ljudi gaziti tim prostorom, biljke su zaštićene. Barem neka korist. Svako zlo za neko dobro.

Počelo se mračiti. Hrapavo odijelo stoljetnih hrastova sada izgleda nekako grubo i strašno, a glasanje šumskih stanovnika nije mi zvučalo ljubazno. Uputila sam se prema izlazu. U zraku se osjeća miris večere. To još netko živi na rubu šume. Vjerujte da su stari i nemoćni. Hladni povjetarac potjerao je oblake iza kojih su zablistali zvjezdani dragulji. Tko će se tom zvjezdanom nebu diviti kad nestane stanovnika mog sela?

Dorotea Levak, 8. r.

O Š A. Mihanovića, Petrovsko

voditeljica: Marija Bolšec