Osnovna škola Antuna Mihanovića Zagreb
Škola kakvu želimo
Kalendar provedbe nacionalnih ispita 2024./ 2025.
Kalendar i vremenik provedbe nacionalnih ispita 2024./2025.
Partner u EU projektu Grada Zagreba „Pomoćnici u nastavi/stručni komunikacijski posrednici kao potpora inkluzivnom obrazovanju, faza VII
Razdoblje provedbe projekta: Od 22.08.2024. do 22.08.2027. godine;
Ukupna vrijednost projekta iznosi 16.811.748,00 eura od čega je 14.000.000,00 eura bespovratnih sredstava iz ESF+, a 2.811.748,00 eura iz sredstava proračuna Grada Zagreba.
Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda plus;
U prilogu se nalazi zahtjev za ispisom učenika iz izbornog predmeta koji je potrebno popuniti do 30. lipnja.
| « Ožujak 2025 » | ||||||
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 1 | 2 |
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 |
Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
Nakon prvih demokratskih izbora, 30. svibnja 1990. god. održano je prvo zasjedanje višestranačkog Sabora u Hrvatskoj. Taj dan smatramo rođendanom Republike Hrvatske.
Neka zastave na našim domovina pokažu koliko smo ponosni što živimo u slobodnoj Hrvatskoj. O slobodi su naši preci (i pjesnici) samo sanjali...
Sretan vam Dan državnosti!
Moj dom
Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!
I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.
Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.
Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlade sne!
Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.
I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.
... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.
On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!
Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.
U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!
Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.
Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!
(Silvije Strahimir Kranjčević, „Izabrana djela", Matica hrvatska, Zagreb, 1996., str.225.-226.)
Večernji list, 30. 5. 1990. (Preuzeto: Arhiv Večernjeg lista )
Povratak |
Ispiši članak |
Pošalji prijatelju
]
Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
Nakon prvih demokratskih izbora, 30. svibnja 1990. god. održano je prvo zasjedanje višestranačkog Sabora u Hrvatskoj. Taj dan smatramo rođendanom Republike Hrvatske.
Neka zastave na našim domovina pokažu koliko smo ponosni što živimo u slobodnoj Hrvatskoj. O slobodi su naši preci (i pjesnici) samo sanjali...
Sretan vam Dan državnosti!
Moj dom
Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!
I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.
Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.
Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlade sne!
Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.
I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.
... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.
On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!
Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.
U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!
Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.
Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!
(Silvije Strahimir Kranjčević, „Izabrana djela", Matica hrvatska, Zagreb, 1996., str.225.-226.)
Večernji list, 30. 5. 1990. (Preuzeto: Arhiv Večernjeg lista )
Povratak |
Ispiši članak |
Pošalji prijatelju
]
Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
Nakon prvih demokratskih izbora, 30. svibnja 1990. god. održano je prvo zasjedanje višestranačkog Sabora u Hrvatskoj. Taj dan smatramo rođendanom Republike Hrvatske.
Neka zastave na našim domovina pokažu koliko smo ponosni što živimo u slobodnoj Hrvatskoj. O slobodi su naši preci (i pjesnici) samo sanjali...
Sretan vam Dan državnosti!
Moj dom
Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!
I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.
Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.
Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlade sne!
Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.
I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.
... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.
On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!
Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.
U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!
Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.
Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!
(Silvije Strahimir Kranjčević, „Izabrana djela", Matica hrvatska, Zagreb, 1996., str.225.-226.)
Večernji list, 30. 5. 1990. (Preuzeto: Arhiv Večernjeg lista )
Povratak |
Ispiši članak |
Pošalji prijatelju
]
