Samo sjećanja ili…

          Još malo i kraj školske godine. Kraj našeg školovanja ovdje, u ovoj maloj i dobroj školi.

          U osnovnoj školi naučila sam mnogo stvari koje će mi jednom biti korisne u životu. Nadam se da će mi svo znanje stečeno ovdje biti korisno u srednjoj školi. Ove godine napuštam  osnovnu školu. U njoj sam provela 8 godina svoga života. Želim se sjećati svih događaja. Ne želim ih se samo sjećati, nego ih želim i primijeniti u svom životu. Tijekom školovanja naučila sam mnogo korisnih lekcija. Žao mi je što napuštam osnovnu školu. Nedostajat će mi učitelji, prijatelji, ljubav i dobrota ove škole… Uzbuđena sam zbog gimnazije, boravka u gradu, stjecanja novih prijatelja.

       Sve što sam proživjela u ovoj školi ostat će mi „urezano“ u pamćenje. To ne će biti samo sjećanje, nego nešto puno više…

                                                                        Magdalena B., 8. r.

    Je li se isplatilo?

        To je lako. Stvarno se isplatilo. Postao sam daleko zreliji i mudriji. Pohađam osmi razred OŠ „Antun Klasinc“ Lasinja. Mnogo je učitelja otišlo u druge škole, ali zajednička im je želja bila da od nas „naprave“ nekoga. Mogu si zamisliti kako su se osjećali kada su slušali naše bisere. „Gdje izlazi sunce? Iza moje hiže!“ Mnogo puta su pomislili da je problem u njima, ali su nastavili dalje. Učili su nas kako se treba ponašati. Učili su nas da pomognemo drugima. Ne trebam puno razmišljati da shvatim kako nam oni žele najbolje i trude se to postići. Hodam školom ponosno i mislim si kako sam osmaš i trebam biti uzor. Ne želim reći da nije bilo sukoba među učenicima, ali nisam ih samo mirno gledao. Došao bih do njih i probao ih riješiti. Timski rad, rad u grupama i igranje nekog sporta kao tim. Zamislite kako to izgleda kada se tako dobro poznajete da možete ponekad „pročitati“ misli. Ljudi vas gledaju i ništa im nije jasno. Prije bih ljutit ušao u razred zbog škole, jedva sam čekao da završi. Danas osjećam na neki način tugu zbog toga što se više ne ćemo viđati, ne ćemo se moći potući onako prijateljski. Nedostajat će mi svađanje s časnom i profesorom iz fizike. Ne želim da krivo shvatite, ali ponekad su zbilja tvrdoglavi. Prestao bih sada. Još malo i počet ću plakati. Jao! Sjetio sam se koliko smo vrata potrgali. Sjetio sam se „posjeta“ ravnateljici. Pa zamislite sve dečke iz razreda u ravnateljičinom uredu, a ured je velik poput smočnice. Sada kada pogledam, radije sam u školi jer je u njoj zabavnije nego doma.

Je li se isplatilo? Je! Isplatilo se! Čovjek nije svjestan što ima, dok to ne izgubi. Mi smo to na  neki način izgubili jer odlazimo ove godine iz škole.  Ako želite, ispunite mi posljednju želju. Pročitajte ovaj sastavak učenicima i učenicama u našoj školi. Postat će makar malo zreliji, a i bit će lakše pričati s njima. I vama i nama…

                                                                       Davor Š., 8. r.

Osnovnoškolsko obrazovanje

        Svoje školovanje započeo sam u svom rodnom selu Lasinji. Škola je dobila ime po svećeniku Antunu Klasincu.

       Sa 7 godina krenuo sam u prvi razred. Bilo nas je devetoro i bio sam najviši u razredu, tukao sam se s ostalim dječacima i stalno odlazio na razgovore  kod pedagoga ili ravnatelja. Zaljubio sam se već u prvom razredu. U djevojku koja je bila skoro tri godine starija. Sad smo samo prijatelji. Razrednica me naučila abecedu, brojati do 20, računati, pisati i čitati. Sljedeće godine je došla nova učenica i to je bilo svima čudno. Zvala se Simona i stalno se družila s curama. Igrao sam nogomet s ostalim vršnjacima, a to je predvodio učitelj Petar Krnjaić. U trećem i četvrtom razredu nisam pohađao sportsku nastavu jer sam bio ohol, ljutit, nepristojan, posvađao sam se s njim i onda su me izbacili. Kazna za moje nepristojno ponašanje bila je dodatna nastava iz matematike i tu sam upoznao matematiku u pravom svjetlu.  U te četiri godine pripremao sam se za susret s „najgorom i najstrožom“ profesoricom hrvatskog jezika koja je u inat došla natrag raditi kad smo krenuli u peti razred. Zapravo nije takva kako su govorili o njoj, samo traži da se malo više zna i to je u redu. Ali ja sam pogriješio jer sam učiteljima dao lošu sliku o sebi.  Ta me slika pratila do kraja 8. razreda. Dolaskom nove ravnateljice stvari su se promijenile. Ona je svojim dolaskom poželjela potaknuti svu djecu na rad i učenje. Tako sam dobio jedan slobodan dan jer cijelu godinu nisam izostao iz škole. Iskreno se nisam tome nadao. Učenici koji su na nekom natjecanju imali više od 60%, imali su besplatan izlet u grad Varaždin i dvorac Trakošćan. Predajom svjedodžbe okončao sam svoje osnovnoškolsko obrazovanje. U  proteklih osam godina naučio sam mnogo o školi, o sebi, ali i o drugima. Bilo je mnogo lijepih trenutaka, ali bilo je i osoba koje su me znale i razljutiti i rasplakati i ražalostiti itd. Prenijet ću znanja u srednju školu, ali i u svoj život i potrudit ću se marljivo učiti i završiti srednju školu.

                                                                            Ivan M., 8. r.

         Samo sjećanja…

             Bliže se ljetni praznici, ali ne kao i svi oni do sad. Ovo su moji zadnji dani u osnovnoj školi i zato su ovi praznici posebni – nakon njih nema više povratka u školu, barem ne osnovnu.

                 Pred sam kraj ove školske godine, moji prijatelji i ja već razmišljamo o odlasku u srednju školu., ali nije nam svima svejedno. Kada razmislimo o svemu što smo proživjeli u ovoj školi, nije nam ju lako napustiti, pogotovo zbog nekih osoba. Za nekoliko godina, kada već budemo odrasli, sjećat ćemo se kako nam je nekada bilo, možda odlučimo opet posjetiti svoju staru školu, a možda i ne. Mislim da će nas svi učitelji pamtiti, osobito po tome što smo trgali školsku imovinu od samoga početka kada smo ušli u nju. Uvijek ću pamtiti sve svoje prijatelje i učitelje jer su oni proveli pola moga života sa mnom. Postoje neki posebni događaji i nevolje koje smo radili u školi, ali nadam se da nas ne će pamtiti samo po tome jer postoji još mnogo dobrih i plemenitih stvari i djela koje smo učinili i koje još uvijek činimo, na primjer, skupljamo stari papir koji ćemo kasnije odnijeti na reciklažu i na odlagalište starog papira. Nadam se da će buduće generacije učenika koji budu pohađali ovu školu biti složni i da će imati barem malo humorističnog duha, kao i mi.

              Razmislimo o svim stvarima koje smo radili i koje ćemo raditi. Potrudili smo se biti najbolji učenici i nadamo se da ćemo (na kraju) ostati svima u dobrom sjećanju jer će ipak na kraju ostati samo ta sjećanja…

                                                                   Simona M., 8.r.