Sunčan je i vedar jesenski dan. Kao stvoren za istraživanje.

Danas sjedamo na bicikle i krećemo makadamskim putem iz sela.

Današnji cilj nije naseljeno mjesto. Barem ne mjesto naseljeno stanovnicima ljudskoga lika. U njemu žive mravi, lisice, srne, srndaći i divlje svinje. Danas treba stići do Guševca i Biđa.

Prije kretanja, zadnja provjera kotača (učimo iz prošlih iskustava), guma, kočnica, bočica sa vodom i hranom. Zavrti pedale i kidaj na lijevo!

Prvo stajanje na kraju sela. Tu nas dočekuje učenica A. na obiteljskoj farmi. Poželjela nam je sretan put, a mi njoj marljiv ostanak na farmi. Pred nama se otvaraju prostrane oranice i njive prošarane šumarcima. Cesta je od makadama pa kamenje škripi i frca pod gumama. Prva nezgoda, padanje lanca. No, vlasnik je spretan i lanac je brzo na svome mjestu. Pred nama se pomalja brdo. Što li bi to moglo biti? Ah, to je samo brdo bala. Ali, ne onih iz nosa. Radi se o slami. Kad smo već stigli do najvišeg brda u okolici odlučili smo isprobati vještine penjanja. Bala po bala i  na vrhu smo brda. Pogled je prekrasan. Krećemo dalje, ali ,ovaj puta, iz pozadine kolone stižu loše vijesti. Pao je lanac, i kako nije baš najzategnutiji, jedna od sudionica morat će odustati od putovanja. Blizu smo sela pa će to moći odraditi sama. Ostatak istraživača kreće dalje. Na putu se pomaljaju neke čudne sprave. A, pa to su samo naši očevi, ujaci, susjedi i stričevi u kamionima, bagerima i valjcima. Nasipaju cestu pa smo pogledali i stali. Vidi se velika šuma i most pred nama. Nismo daleko. Od naprijed se čuje mi smo na Biđu. Biđ je rječica koja izvire kod Rušćice kod Slavonskog Broda te utječe u Bosut u Cerni. Duga je 66 kilometara. Ribiči je posebno vole jer se u njoj može upecati som, šaran, deverika, štuka, smuđ, grgeč, klen i mrena. Nakon razgledanja rijeke i traženja riba (vidjeli smo samo jednu) ulazimo u šumu. I, gle, kojeg li iznenađenja. Na samom ulazu u šumu – Sheraton. Da, da, ni manje ni više, Sheraton na jednoj staroj nastambi piše. Ima tu svakakvih stvari; peć, hladnjak, stol, stolice od panja, roštilj viseći, sokovi, kava, šećera, soli, ulja, rezbarija na drvetu, posebnog drvenog apartmana. Sjeli smo odmoriti se u ugodnoj atmosferi, a zatim smo se zaputili u srce šume. Tko zna, možda pronađemo zeca ili srnu.

Šuma Guševac je dio Spačvanskog bazena koji je najveća šuma slavonskog hrasta u Europi. Površina mu u Hrvatskoj iznosi oko 40 000 hektara. Tu smo organizirali natjecanje u vrištanju. Ne ćemo vam otkriti tko je pobijedio. Stanovnika niti jednog vidjeli nismo. Sigurno su zaključili kako smo za njih preglasna ekipa. Pomalo se treba vraćati prema domu. S nama je J. koji nas poziva u svoju šumu i na svoje hranilište u šumi. Pokazuje nam kako izgleda sol koja se ostavlja životinjama. Oni koji brinu o hranilištima kažu da su dužni ostaviti isključivo prirodnu sol rudu s kojom divljač dolazi u izravan kontakt. J. nam je pokazao i hranilicu za fazane. Na samom smo kraju putovanja. Naučili smo završiti ledeno i slatko. U tome nam je pomogla Snjeguljica.

I kao što bi rekao Josip Kozarac: „Tko je jedanput bio u toj našoj drevnoj šumi s onim divnim stabarjem, spravnim, čistim i visokim, kao da je saliveno, taj je ne može nikada zaboraviti. Tu se dižu velebni hrastovi sa sivkastom korom, izrovanom ravnim brazdama, koje teku duž cijelog 20 metara visokog debla sa snažnom širokom krošnjom, kojano ga je okrunila, kao stasitog junaka kučma“.

Niti istraživači iz Gundinaca ne mogu je nikada zaboraviti.