Osnovna škola Bakar

Učenici 4. razreda sudjeluju u projektu Naša mala knjižnica i za ovaj su mjesec pročitali priču U blizini živi djevojčica autorice Ide Mlakar Črnič, koju je ilustrirao Peter Škerl.

Ova dirljiva priča govori o djevojčici koja živi među nama, ali je ne primjećujemo.

Iz mjeseca u mjesec djevojčica iz njenog razreda, koja nam priča priču, primjećuje koliko je nevidljiva djevojčica drugačija od njih.

Ipak na kraju priče, nakon gotovo 12 mjeseci, shvaća da je i nevidljiva djevojčica baš kao i ostali – i ona se voli igrati, i ona lijepo crta, i ona je samo djevojčica koja želi biti princeza baš poput drugih djevojčica, ali prilike u kojima se našla njena obitelj nisu joj to omogućile. To je djevojčica na koju nitko ne obraća pažnju i ne poziva u društvo. A ona čezne za nježnošću i prihvaćanjem baš kao i svi ostali.

Ova nas priča uči da trebamo gledati u nutrinu ljudi koje susrećemo kroz život jer prava ljepota nije u lijepoj odjeći i novim igračkama, već je možemo pronaći i prepoznati u nama samima.

Nastavni smo sat započeli lijepom aktivnošću u kojoj je svatko osobi koja sjedi pored njega kroz nekoliko rečenica rekao sve ono lijepo što o njemu misli. Učenici su jedni drugima govorili prekrasne rečenice kroz koje su hvalili njihovu dobrotu, iskrenost, podršku, prijateljstvo i na taj način osjetili kako je primiti lijepu riječ, ali i darovati je drugome.

S obzirom na to da prilike u kojima se našla njena obitelj, djevojčici nisu omogućile da ima svoju sobu u koju može na igru pozvati svoje prijatelje, svi smo zajedno započeli s uređivanjem sobe za djevojčicu. Pritom nismo zaboravili zidove oblijepiti njenim crtežima, obojati dugu i nacrtati njenog najdražeg zeku! Djevojčinu sobu ćemo nastaviti uređivati na idućim susretima i poslati organizatorima kreativnog projekta u kojem sudjelujemo.

Na satu s 2. razredom, sa željom da obilježimo Međunarodni dan materinskog jezika 21. veljače, poslušali smo priču Velika tvornica riječi autora Agnes de Lestrade i Valerie Docampo.

Zamislili smo se u opisanom gradu Velike tvornice riječi, gdje je govoriti skupo, gdje se riječi, ako se ne mogu kupiti, mogu pronaći odbačene ili uloviti mrežom za leptire, gdje su riječi dragocjene i čuvaju se za posebne trenutke, kao što su uzvraćene emocije naše simpatije.

Fileas i Silva iz naše priče uče nas da je svaka riječ dragocjena.

Od njihovih prvih naučenih riječi, koje su im darovali, kako kažu, mama i tata, nona (baka) i nono (djed) te kasnije njihove učiteljice; od čakavskoga narječja kojim govore u svojim kućama i njeguju u školama, do hrvatskoga standardnoga jezika kojeg sada uče u školama i knjigama, svatko od njih neizmjerno je bogat jer može govoriti riječima svojeg jezika.

No iako naš hrvatski jezik ima gotovo 500 000 riječi, i iako se on neprestano razvija jer nove riječi u njega ulaze, one koje se ne njeguju, nažalost, zauvijek nestaju.

Zbog toga treba svjesno čuvati i njegovati naš hrvatski jezik, njegove dijalekte i poddijalekte te govore koji čine njegovo bogatstvo i raznolikost, a naš kulturni identitet.

Zbog toga smo se i mi pokušali zamisliti kao stanovnici grada Velike tvornice riječi, gdje je govoriti skupo. Dugo smo sakupljali novčiće i napokon mogli kupiti baš tu jednu riječ, jako dragu. Zamislili smo tu riječ, kako ona izgleda, kako se ona piše. Zamislili smo i kako smo do nje došli, jesmo li je pronašli odbačenu ili smo je ulovili u mrežu. Možda su nam je darovali? Naše smo zamisli zatim prenijeli na papire, kako bismo prikazali bogatstvo i šarolikost našega jezika, kojeg treba njegovati, čuvati i s pažnjom govoriti, a naša je knjižničarka radove, skupa s radovima 1. i 2. razreda PŠ Kukuljanovo, uvezla u zajedničku Slikovnicu.