Dan(i) sjećanja na žrtvu Vukovara

riječju...

Vukovaru, grade heroja

Vukovaru, grade heroja,

ponosu i ljepoto moja!

Zauvijek ponosno stoj

u našoj neovisnoj Hrvatskoj.

Tisuće je vojnika svoj život dalo

i tisuće nevinih života palo.

Ostao si bombardiran i ranjen,

shrvan, u boli i usamljen.

Ali zato danas mi mladi

živimo život koji se u sreći gradi.

Podižemo spomenike žrtvama rata,

zahvaljujemo našim braniteljima svakog sata.

Blagi Zadri palimo svijeće

i na njegov grob polažemo cvijeće.

Život on je dao za svoj grad

i zato ga herojem smatramo sad.

Marija Hideg, 8.a

Anđeli moga grada, hvala!

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje? Ovo su riječi Siniše Glavaševića, heroja koji se borio za pravdu, za slobodu. Mnogi ljudi su poginuli za svoju domovinu, za sve što sada imamo.

Treba reći hvala. Treba se zahvaliti svim veteranima i poginulima u ratu. Kako se zahvaliti poginulima? Zapali svijeću, pomoli se! Ne dopusti da drugi ruše škole, pale zemlju za koju se netko borio i dao nevin život za svoju domovinu. Sjetite se samo kako je u to vrijeme bilo. Mnogi imaju traume. Svaki dan su se budili u strahu hoće li preživjeti. Plač djece, trčanje u podrume, brojni logori i pucanje granata. Jesu li vrijedni životi za komad zemlje? Budite zahvalni za sve što imate. Srce me boli kad vidim ljude u kolicima i čujem priče o nerođenoj djeci koja su nastradala. Postojala je žena koju su odveli na Ovčaru i ubili i nju i njeno nerođeno dijete. To su heroji koji zaslužuju spomenik. Zaslužuju biti spomenuti. Vrijedni su i hvale i slave.

Ljudi koji su se izvukli iz Vukovara kukuruznim putem morali su napustiti kuće, mjesta u kojima su maštali, učili, sanjarili. Tih mjesta više nema. Kako kaže Siniša Glavašević, nema kina u kojem su gledali tužni film, klupe na kojoj se dogodio prvi poljubac ni parka u kojem su se igrali lovice, skrivača ili su pobjeđivali u igri pikulama. Sve je to nestalo. Nije isto kao prije, ali sjećanja postoje.

Hvala ljudima koji su se žrtvovali. Sada je sve na mlađim generacijama. Mi izgrađujemo grad. Grad to smo mi.

Jelena Pančić, 8.a

Moj Vukovar

Moj Vukovar grad je koji je pretrpio mnoga razaranja i mnoge padove u obrani naše domovine Hrvatske. Ljudi su davali svoje živote kako bi obranili svoj dom i svoju državu. Boreći se za svoj dom, stekli su poštovanje cijele svoje države.

Jedan od najhrabrijih branitelja bio je general bojnik Blago Zadro koji je svojim životom branio svoj voljeni grad Vukovar. Ljubav naših branitelja bila je toliko moćna da su svoj grad i svoju državu ponosno obranili od neumornih i upornih neprijateljskih snaga. Tijekom rata žene i djeca skrivali su se u podrumima kuća, zgrada, Borovo komercu i drugim skrovištima. Žene i djeca su tri mjeseca strahovali za živote svojih bližnjih koji su bili mučeni u logorima i ubijani kako bismo mi imali priliku živjeti u našoj Hrvatskoj.

Da nema branitelja, mi danas ne bismo mogli živjeti u slobodi i slobodno šetati ulicama našeg grada. Zato im od srca dajemo hvalu i ponosni smo što su se za svoju državu izborili do kraja i obranili sveto ime naše zemlje.

Nikad im nećemo moći dovoljno zahvaliti na muci i žrtvi koju su pretrpjeli kako bi nama osigurali slobodu i normalan život u našoj voljenoj Hrvatskoj. Svim braniteljima od srca hvala za sve što su za nas učinili!

Lucija Lukić, 8.a

Moj grad je plakao

Sve je počelo davne 1991. kada je stanovnike grada Vukovara umjesto zvuka budilice probudio zvuk granata, pucnjeva. Svi su se odmah probudili i brzo počeli skrivati u svoje podrume, skloništa, bolnice, a pravi heroji poput general bojnika Blage Zadre ustali su iz kreveta, uzeli oružje, pozdravili se s obitelji te krenuli na prvu obrambenu liniju grada Vukovara.

Blago Zadro i ostali branitelji bili su ljudi od krvi i mesa kao i mi, ali su skupili hrabrost iako su znali da neprijatelja ima duplo više, da imaju više oružja, streljiva, tenkova, oklopnih vozila… Branitelji su se tri mjeseca borili za grad Vukovar. Puna tri mjeseca su gledali teror, slušali rafale strojnica, pucnjeve… Žene su strahovale sa svojom djecom, svojim bližnjima. Nakon tri mjeseca neprestane borbe 18.11.1991. Vukovar je pao. To je bio najtužniji dan u povijesti grada. Tog su dana srpski vojnici osvojili naš grad. Tog su dana mnogi vojnici, žene, djeca, umirovljenici poslani u logore. U logorima su ih mučili, zlostavljali, tukli, ponižavali, palili. Ti ljudi su se žrtvovali za opstanak našeg grada i zato im se zahvaljujem.

Hvala svim braniteljima, ženama, djeci, starcima koji su se žrtvovali kako bi nama, novim naraštajima bilo bolje.

Antun Kovačić, 8.a