Dječak sanjar

U tišini hladne, mračne noći

kad već utihnulo je sve,

usamljeni dječak ulicom hoda,

ulicom koja nema kraja.

Dok kiša polagano pada

ulicama mračnog grada,

dječak ne posustaje, grije ga nada.

Hoda ulicom, ulicom koja nema kraja.

Ljubav, mir, nježnost i toplina

to je sve što dječak treba.

On i dalje za time traga

pod svjetlima zvjezdanoga neba

i hoda ulicom, ulicom koja nema kraja.

Lara Radivojević, 8.b

Molitva

Tko to šapuće u sobici?

Čije se to ruke sklapaju?

Sirota starica pogrbljeno kleči

i ponizno Boga moli.

Uzdahne, pomoli se još jednom i

zauvijek sklopi svoje suzne oči.

Na njezinu grobu ni cvijeta ni čovjeka.

Paulina Nikolić, 8.c

Proći će i ovaj dan

Proći će i ovaj dan,

ostati zaboravljen,

utonuti u najtiši san.

Sve će ostati iza nas,

utonuti, nestati.

A ja ću čekati iskre novoga dana.

David Kozbašić, 8.c

Sadako hoće živjeti - osvrt

                   Lektirno djelo Karla Brucknera Sadako hoće živjeti čita se u osmome  razredu osnovne škole.
               Autor je ovu knjigu napisao u formi romana s puno likova i događaja. Osvojio je čitatelje diljem svijeta ispričavši priču o padu bombe na grad Hirošimu te je svakome liku dao njegovu priču po kojoj se ističe i koja vam daje osjećaj kao da ste ih pobliže upoznali. Iz knjige se može puno toga saznati o običajima i načinu života ljudi toga vremena i možemo vidjeti da je pisac bio informiran. Najvažniji lik je mala djevojčica Sadako koja sa samo četiri godine života svjedoči padu bombe na njezin grad, a nakon nekoliko godina umire od posljedica. Vrlo se jasno može vidjeti kako pisac ima svoju viziju i ideju koju nam želi prenijeti pišući knjigu. U jednom trenutku jedan od likova prenosi nam piščeve misli i poruku govoreći o zlu koje je snašlo djevojčicu Sadako i kako se događaj u Hirošimi nikada ne smije ponoviti. Tu poruku poručuje ljudima svih uzrasta, a posebno mlađim generacijama koje dolaze na vlast i upozorava ih na posljedice rata. Na jako maštovit način prenio je poruku koju su prihvatili i podržali njegovi čitatelji.
               Sadako hoće živjeti izniman je izbor za lektiru jer širi poruku mira. Dajem svoju preporuku.

Svea Anušić, 8.b

Sadako hoće živjeti - osvrt

         Sadako hoće živjeti lektirno je djelo Austrijanca Karla Brucknera koje je objavljeno 1961. godine. Roman je preveden na  sedamdestak jezika i prodan u preko dva milijuna primjeraka diljem svijeta. Tema je djela život djevojčice Sadako za vrijeme rata.

           U romanu djevojčica Sadako živi u Japanu sa svojim bratom Šigeom, mamom i tatom koji je u ratu. U Japanu vladaju glad i siromaštvo i ljudi jedva preživljavaju. Japan osvaja američke baze, ali ih Amerika u tome sprječava i Japan se povlači u svoje granice. Amerikanci bacaju atomsku bombu na Hirošimu u Japan, a Sadako je, začudo, preživjela eksploziju. Nakon nekoliko godina sve boljeg i boljeg života Sadako se razboljela i umrla od posljedica atomske bombe. Neki likovi iz romana su: Sadako, Šigeo, Sadakina i Šigeova majka i otac, gospođa Kumakihi i mnogi drugi.

           U knjizi ima puno opisivanja i japanskih imena pa nije lako zapamtiti sve te informacije. Bez obzira na to što je knjigu malo teže za razumjeti ona je zanimljiva i poučna jer kad pročitamo kakve strahote dolaze od rata, mi ga sigurno nećemo proizvesti.

Fran Nemec, 8.b     

Ogledni primjer cjelovite interpretacije za osmaše

Dragutin Domjanić

                                   Bele rože

          Pjesma Bele rože lirska je dijalektna pjesma spjevana kajkavskim narječjem na kojemu se temelji pjesnikov zavičajni jezik.

          Lirski subjekt obraća se majci prisjećajući se djetinjstva i svoga bijeloga doma koji se nalazio na vrhu brda. Sadržaj pjesme možemo podijeliti na dva dijela. Prvi se dio odnosi na prošlost, dane djetinjstva uz koje povezuje osjećaje sreće, veselja, radosti, a ugođaj je idiličan. Pjesničke su slike u prvome dijelu raznolike, utemeljene na svim osjetilima koja se međusobno miješaju. U prvoj pjesničkoj slici pretapaju se vizualni, taktilni i auditivni doživljaji: „Rosa još s trave se svetila vani,/Stare su vure polahko odtukle“. Osnovni su motiv pjesme bijele ruže kojima se u svakoj pjesničkoj slici pridružuju različiti doživljaji i osjećaji: divljenje njihovoj raskošnoj ljepoti, povezanost s majčinim likom na prozoru kojoj su ruže dragale ruke i kao da su joj se htjele privinuti u zagrljaj.

Drugi dio pjesme pripada sadašnjosti i uz sadašnjost vezani su osjećaji tuge, nostalgije, čežnje. Dom je razrušen, ledina je pusta i žalosna, nema više ruža, sve je mrtvo. Samo još u pjesnikovoj duši živa su sjećanja na djetinjstvo, u njima ruže još uvijek cvjetaju i privijaju se majčinim rukama. Vanjsku kompoziciju pjesme čini osam katrena sastavljenih uglavnom od jedanaesteraca i dvanaesteraca vezanih nepravilnom rimom (abcb). Ritam pjesme je polagan, ostvaren stankama, inverzijama i ponavljanjima. Jezik ove pjesme vrlo je slikovit, izražajan, pun zvukova i misaon što se postiže uporabom stilskih sredstava. Slikovitost je ostvarena epitetima, misaonost metaforama, zvučnost izborom riječi koje povezujemo uz zvukove, odnosno uporabom kajkavskih izraza.

          Pjesma Bele rože istodobno je pejzažna i misaona. Iza pejzažnih motiva vezanih uz pjesnikovo djetinjstvo kriju se njegovi osjećaji i zbog toga mi se ova pjesma svidjela.

Lara Radivojević, 8.b

GRAD HEROJA

              Kada čujem da se spominje grad Vukovar, odmah pomislim na ratna stradavanja, tugu i bol. Kada sam čuo koliko je ljudi poginulo, koliko je ljudi nestalo, koliko je ljudi ranjeno, koliko pokopano u masovnim grobnicama pitam se onda čemu ratovi.

               Vukovarska bolnica najtužnije je i najstrašnije mjesto na kojem sam bio. Nešto neopisivo. Svi ti ljudi koji su tamo bili zbrinuti...nešto neopisivo. Trpinjska cesta , groblje tenskova, hrabri vojnici koji su izašli s teškom artiljerijom pred tenka od nekoliko tona i uništili ga. To su hrabri ljudi. Na Ovčari je bilo 936 žrtava, a najmlađa je beba koje je imala samo 6 mjeseci, pa onda pomislite u sebi što je beba skrivila, a da ne pričam o osobi od 106 godina. Strašno. U koncentracijskom logoru ljudi su spavali na malo slame, a deka je bila za dvoje. Stražari su se na njima iživljavali, morali su klečati držeći ruke na glavi. Hrvatski branitelji krenuli su u rat s nekoliko pušaka, lovačkih pušaka. I to jedna puška za dva hrvatska branitelja. Ali na kraju smo ipak uspjeli, pobijedili smo agresora.

               Samo ću ovo reći: „Vukovar će uvijek biti grad heroja.“

                                                                                                                                                                                                                         Karlo Pavičić, 8.b