Čitanje je idealan prostor za vježbu empatije.
Stoga smo na našim radionicama za druge, treće i četvrte razrede održane 15. 10., 18. 10. i 24. 10. upoznali svijet slijepih kroz ilustriranu knjigu Tomasza Malkowskog, Kamil koji gleda rukama s ilustracijama Joanne Rusinek.
Radionicom Pričaj mi da se bolje razumijem – tolerancija i razvoj empatije, obilježili smo Međunarodni dan bijelog štapa i početak Mjeseca knjige.

Radionicu smo započeli igrom: učenici su zavezanih očiju slušali upute kamo hodati i poslije smo razgovarali kako se osjećamo u toj situaciji: čudno, nelagodno, pomalo uplašeno. Razgovarali smo i kako se osjeća onaj koji je imao zadatak upućivanja: vrlo odgovorno. Time smo se otvorili za senzibilizaciju svijeta slijepih osoba.
Na poleđeni knjige stoji: Petogodišnji Kamil je slijep. No, je li to razlog da ga se bojimo, sažalijevamo ili se opsesivno brinemo o njemu? Definitvno ne!

Knjiga je napisana kao podrška, s puno izazovnih, ali i duhovitih situacija u kojima se nalaze slijepi dječak Kamil, njegova sestra Suzi i roditelji. Upoznali smo likove odraslih koji nemaju obzira spram Kamila i koji bi radije da on ni ne izlazi iz kuće. Upoznali smo i likove djece koji s Kamilom igraju nogomet, kao i one koji mu se rugaju.

Pitali smo se po čemu je Kamil različit od većine djece, što sve Kamil može, a što može bolje od nas (puno bolje čuje od nas). Proučili smo koje stvari ne može (vidjeti boje, gađati lukom i strijelom).
Upoznali smo Kamila i njegovu obitelj u mnogim situacijama i naučili razliku između podrške i brige.

Nakon ove radionice, 7. 11. posjetila nas je Lena, kći naše učiteljice Mihaele Užar, učenica 5. razreda OŠ Gornja Vežica. Ona je slijepa i podijelila je s nama što ona sve može i čime se služi kako bi čitala, učila, pisala, hodala posvud,  igrala se. Donijela nam je svoj udžbenik iz prirode pisan brajicom, posebnim pismom za slijepe, a s kojim nas je upoznala učiteljica Mihaela. Sastoji se od 6 točkica čijom kombinacijom dobivamo cijelu abecedu. Čitanje brajicom ide sporo pa se Lena često služi audioknjigama.
Pokazala nam je svoj atlas i posebne papire i pribor za matematiku. Učenici su imali podosta pitanja, a Lena nas je vodila kroz svoja iskustva vrlo stručno i zanimljivo. Iako je donijela svoj bijeli štap, primijetili smo da se jako spretno kreće između klupa, a čula je zvukove koje mi nismo ni zamijetili. 

Donijela je i svoju zvučnu loptu, a vrlo je zanimljiva bila priča o senzornoj sobi koja joj pomaže steći osjećaj za prostor.
Saznali smo kako je imala i svojega psa, labradora, koji s njom odlazi na preglede u bolnicu.

Lena nam je donijela puno novih informacija, upoznala nas sa zanimljivim situacijama o kojima malo znamo i primjerom iz svojega života i svoje svakodnevice pokazala ono što smo pročitali u knjizi – nije joj potrebna ni briga, ni pomoć ni sažaljenje. Potrebna joj je, kao i svima nama, podrška.

Lena nam je rekla kako podršku nalazi u svojoj obitelji, učiteljicama u obje škole u koje ide i u svojim prijateljima.

Hvala ti, draga Lena, na ovom lijepom i zanimljivom danu i hvala Leninoj mami, našoj učiteljici Mihaeli.

Marta Lončarević, knjižničarka