„Kad se ujutro probudim i kad je sasvim oblačno, ja sam sasvim sretna. Sretna sam jer mi se čini da imam tako puno vremena za sve i svakog. Radujem se školi i svemu što me tamo uvijek čeka, a tu su svi moji najbolji prijatelji. Mi se najbolje razumijemo. Maštamo skupa i šapućemo jedni drugima ono što se nikome ne bi usudili reći.“

Ovako nam priča učenica Ana Kravić iz 8. B razreda u predratno vrijeme, školske godine 1990./91., a rad pronađosmo u našemu Zrcalu. Pisan je skromnim tiskarskim strojem, posvećen LJUBAVI. Bilo je to vrijeme prije negoli će naše roditelje, tadašnje učenike, zahvatiti vihor rata i pokušati uništiti dane njihova djetinjstva. Nije slučajno da je baš ovaj broj bio posvećen ovom najuzvišenijem osjećaju, baš netom prije, „pogube ljudske naravi“, kako je rat nazvao jedan veliki književnik.

Prolistavši stare brojeve školskog lista „Zrcalo“ iz tih ratnih godina 1990., 1991., 1992., 1993. I 1994. godine naišli smo na mnoštvo radova vrijednih malih novinara i literata koji su na listovima “Zrcala“ ostavili dio sebe. Ti učenici tada, naši su roditelji danas. S istim radostima kao mi danas, samo s ponešto malo više tuge. Pozvali smo ih u našu školu da nam ispričaju kako je bilo biti dijete i učenik tih ratnih godina te kako bismo pričom i sjećanjima zajedno proslavili 25. obljetnicu oslobođenja naših Konavala od ruku agresora u Domovinskom ratu.

Programu koji smo upriličili jučer, 23. listopada u predvorju naše škole prisustvovali su Ana Lučić, Mihaela Skurić, Pero Radović i Stijepo Sambrailo. Naši učenici pročitali su njihove radove iz tog vremena, a oni su svoji pričama još jednom podsjetili naše učenike koliko moramo cijeniti slobodu, mir i ljubav u kojoj danas živimo.

Hvala im na tome!