DAN SJEĆANJA NA VUKOVAR

„Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško,

ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.“

                                                                     Siniša Glavašević

        U svečanom ugođaju, ispunjenim dostojanstvom, mirom i poštovanjem prema voljenom Gradu, simbolu otpora, hrabrosti i vjere i svim njegovim žrtvama, 16. listopada obilježili smo 21. obljetnicu pada Vukovara.

       Stihovi pjesme Vukovarski križ Luje Medvidovića u izvedbi učenika 6. r. Mate Vukovića i tekst Priče o Gradu Siniše Glavaševića, popraćeni slikama stradanja i žrtve, povezala su sva mala srca u jedno veliko koje je u tom trenutku kucalo i gorjelo poput malih svjećica samo za Vukovar. Gledajući u nastavku dokumentarni film 100 dana Vukovara, prisjetili smo se u uvodnom dijelu kako je Vukovar živio prije rata, a nakon svih slika stradanja teško je bilo zadržati suze bola zbog svega što su mučenički grad, njegovi stanovnici i branitelji proživjeli. Vukovar i njegove svete žrtve zauvijek će živjeti u našim sjećanjima, srcima i molitvama.

       Ispunjeni tugom, ali ujedno i radošću i ponosom, svi zajedno vratili smo se obvezama, osjećajući na neki način i zahvalnost zbog svega proživljenog, jer zbog toga još više volimo svoju domovinu i cijenimo slobodu. Misli Side Košutić najbolje potkrjepljuju naša osjećanja: “Katkad neizmjerno zaželim, da se pomirim s neprijateljem, samo da mu zahvalim za dar bola, kojim me je ranio. Sve dotle sam se opajala slatkom varkom, da je sve dobro, što imam i što mi još valja steći. Al dođe on. Podlo me ismije. Prevrta i porazbaca sve moje blago, ne znajući ni sam, koliko mi ga je otkrio, te sam sabrala i s još većom ljubavi pohranila ono, što je najdragocjenije. O, hvala ti, neprijatelju, za taj dar bola. Bez tebe nikad ne bih znala, kolika je vrijednost onoga, što imam i što mi još valja steći.“

                                                                                                          Zrinka Pavković

SLAVNI DOČEK NA POVRATKU

I.

Sanjam: ...Sve se meni čini, da je java:

Zaneseno maštam o dočeku slavnom;

Poraz će i patnje zasjat kao slava. –

Sanjam, sanjam blažen u pijanstvu tajnom:

-Čekat će me Zemlja!Njene će granice

Širom rastvorene zagrliti mene!

Poljubit ću grudu prve oranice,

Po njoj će se prosut kiša moje zjene.

Kroz suze ću gledat divne slavoluke,

Što nad svakim mjestom bogato se dižu:

Uništena sela, ko sklopljene ruke,

Harna za slobodu, gdje se bijela nižu.

Sa crkava naših zvonit će sva zvona,

Mrtva zvona dragih, srušenih zvonika;

Kao pobjednika posred sjajnog trona,

Trijumfalni put će vodit prognanika.

Nad slobodnim Domom vijat će barjaci,

Slobodni barjaci, visoko na stijegu;

A simbole svete obasjat će traci

Pobjede i časti, spašeni u bijegu.

II.

Kad u Zagreb stignem – misli već me vode –

Sve će glazbe bučno svirati u skladu

Himnu Zemlje naše: hvalospjev slobode;

Pobjedu će javljat i glavnome gradu.

A stara će zvona s naše Katedrale

Navještat slobodu, pronijeti je gradom

Kroz ulice žive, što su procvjetale

Novim cvijećem, kao o Uskrsu mladom.

Krenut ću tada kroz poznate pute.

Da potražim radost napuštenih vrata. –

(...)

                                    Vinko Nikolić