Ususret 100. obljetnici rođenja hrvatskoga književnika

„U planini mrkoj nek mi bude hum

Nad njim urlik vuka, crnih grana šum.“

                                                (Moj grob, „Hrvatska revija“, 1937.)

IVAN GORAN KOVAČIĆ

(Lukovdol, 21. 3. 1913. – okolica Foče, 12. 7. 1943.),

hrvatski književnik, pjesnik, pripovjedač, novinar, esejist i kritičar. Osnovnu školu pohađao je u rodnome Lukovdolu, prve tri godine gimnazije u Karlovcu, a maturirao je u Zagrebu. Studij slavistike na zagrebačkome Filozofskom fakultetu morao je prekinuti te književnim i novinarskim radom zarađivati za život. Bio je urednik kulturne rubrike u Hrvatskom dnevniku i Novostima.

Kao simpatizer politike Stjepana Radića i njegove Seljačke stranke krajem 1942., zajedno s Vladimirom Nazorom, priključio se partizanima. Početkom ljeta 1943. našao se u istočnobosanskom selu Vrbici skrivajući se od četnika, koji su ga i ubili najvjerojatnije 12. srpnja u blizini Foče. Tek u proljeće 1996., na Goranov 83. rođendan, kosti su mu pokopane u rodnom Lukovdolu, u kojemu se svakoga prvoga proljetnog dana, na pjesnikov rođendan, održava pjesnička manifestacija Goranovo proljeće.

Njegov umjetnički rad itekako je prepoznatljiv u hrvatskoj literaturi. Prve književne radove počeo je objavljivati kao gimnazijalac. Prvu zbirku Lirika objavio je 1932. zajedno s još dvojicom mladih pjesnika. To je jedina zbirka pjesama koja je izašla za njegova života. Sadržajno su ove pjesme vezane za pjesnikov zavičaj te za grad u kojem sam pjesnik ili drugi ljudi žive oskudno i bijedno. Kovačićeva privrženost zavičaju ne očituje se samo u motivima koje obrađuje nego i u pseudonimima kojima potpisuje svoje radove, a 1935. godine dodat će svom imenu Goran.

Zbirku novela Dani gnjeva objavljuje 1936. u Matici hrvatskoj i to mu je jedina samostalna knjiga za njegova života. U njima u ideološkom smislu slijedi radićevsku politiku okrenutosti selu i seljaku; on je preko Radićeva seljačkog pokreta „otkrio hrvatstvo“, a „pobunu malenih“ te ljubav prema slabima, nepravedno progonjenima i iskorištavanima, postavlja kao cilj i smisao vlastitog socijalnog angažmana. Tom zbirkom od sedam novela (Mrak na svijetlim stazama, Sedam zvonara Majke Marije, Smrt u čizmama, Novela s ratnih dopisnica i dr.) postigao je pun uspjeh. Ova knjiga novela je značila i jednu od najboljih zbirki novela što ih je izdala Matica hrvatska u ono vrijeme. Zajednička karakteristika tih novela jest opis života na selu. Pišući o rodnom Lukovdolu i njegovim malim ljudima, Kovačić je s mnogo ljubavi za seljaka i s jasno izraženim osjećajem za socijalnu pravdu, vjerno opisao život seljaka, njihove radosti i njihov bunt – gnjev prema nepravdi i socijalnoj bijedi. Zašto je napisao baš takvu knjigu, Goran je rekao Antunu Barcu: „Za mene je hrvatstvo bilo otkriće. Sve dotad dok nisam zahvatio seljačkog pokreta, ja nisam imao određenoga pravca. Ono što su nam davali u školi, bilo je hladno, apstraktno. Hrvatstvo je za me značilo pobunu malenih, dajući cilj i smisao radu.“

U svim njegovim radovima prepoznajemo pjesnika uronjenog u zemlju, sunce, vodu i nebo goranskog zavičaja. Svemu što je napisao Goran je dao svoj pečat. Svoj životni razvojni put i svoja stradanja, uzlete i klonuća, svoje nemire, mladenačke ustreptale ljubavi, intelektualna lutanja i traženja, vjerno je bilježio u redcima stihova, proze, članaka i prikaza, zaljubljen u svoj zavičaj i njegove ljude.

Posmrtno mu je 1945. objavljena zbirka dijalektalnih, kajkavskih (preciznije: kekavskih) pjesama Ognji i rože u kojima Goran s toliko dječje razdraganosti i neposrednosti uranja u ljepote prirode i svoje lirske doživljaje prenosi na čitatelja.

Pjesnikovi tamni motivi smrti, krvi i jeze javljaju se gotovo konstantno u njegovoj poeziji i prozi (npr. u novelama Smrt u čizmama, Sedam zvonara Majke Marije ili u pjesmama Moj grob, Leševi putuju i sl.), a kulminaciju dostižu u njegovu najzrelijemu književnom ostvarenju – u antiratnoj poemi Jama (1944.). Jama je najvažnije djelo Ivana Gorana Kovačića koja se sastoji od deset pjevanja u kojima se opisuje tragedija žrtava koje zločinci bacaju u jamu. Žrtva je u poemi lirski subjekt koji opisuje svoje patnje, gubljenje vida, mučenja, smrt, prizore koji su vezani s umiranjem i krike ostalih žrtava. Osnovna tema ove poeme su mrak, umiranje, mrtvi, groblje, jame. Jama je najviše objavljivano Goranovo djelo, prevedeno na mnoge strane jezike (Jama je ocijenjena na velikom poratnom skupu francuskih intelektualaca u Marseilleu 1946. godine kao jedno od najvećih literarnih dostignuća o temi Drugoga svjetskog rata). O tom Goranovom djelu objavljeno je i najviše članaka, prikaza i interpretacija.

Svoj protest protiv zlodjela izrazio je u obliku umjetnički izvanredno oblikovane poeme od deset simetrično raspoređenih pjevanja nejednake dužine koji čine skladnu poetsku cjelinu. Ljepota pjesničkog izričaja u neskladu je sa stravičnim motivom o kojem naturalistički precizno i s puno dramatike priča lirski subjekt, žrtva koja je preživjela zločin.

            Goran je pisao poeziju, prozu, tekstove o filmu, tekstove za djecu, prikaze, reportaže, govore, a okušao se i u enigmatskom stvaralaštvu.

Goran je književna veličina po esejima i kajkavskoj poeziji. Nije bio nepogrješiv u ocjenama književnih radova drugih suvremenih pisaca, kao na primjer Tina Ujevića i Ivana Kozarčanina. Prema riječima akademika Dubravka Jelčića „Ivan Goran Kovačić se tragičnom, a nije pretjerano ponoviti i mučeničkom smrću pridružio beskrajnoj povorci žrtava, što ih je Hrvatska podnijela tražeći na sve strane putove za svoj spas, povorci onih kojima je Hrvatska bila (i jest) sinonim ljepote i dobra, slobode i pravednosti. I zato vrijeme Goranove legende nije isteklo.“

Pripremila knjižničarka Zrinka Pavković, prof.

(Izvori: Kovačić, Ivan Goran: Sedam zvonara Majke Marije i druge pripovijetke; Jama; Izbor iz poezije / Ivan Goran Kovačić; pogovor Vinko Brešić; Zagreb: Školska knjiga, 2005.; LEKSIKON hrvatskih pisaca / autor koncepcije Krešimir Nemec, Školska knjiga, Zagreb, 2000.; Benyovsky, Lucija:Ivan Goran Kovačić i njegov zavičaj, Zagreb:Hrvatski povijesni muzej,2003.)