Dan škole

Prvog listopada je dan naše škole. Obilježili smo ga polaganjem cvijeća i svetom misom za sve koji su poginuli toga dana. Ubijeno je 96 ljudi među kojima je bilo i djece. Na svetoj misi sudjelovalo je mnogo ljudi. Bio je tu i barba Andrija Pivčević koji je svu tu strahotu proživio. Bolno je bilo slušati njegovu priču o pokolju toliko nedužnih ljudi. Jedva sam se suzdržavao da ne zaplačem.

Došavši kući, osjećao sam se tužno. Nadam se da ću ponovno svemu tome prisustvovati i tako barem jednom na godinu odati počast nevinim žrtvama.

Ante Bašić, 4. r., PŠ Dubrava

Istinu čuvati od zaborava!

Dijete čisto, blago,

ne znajući što ga čeka,

s kantom mlijeka

pod Gradac se uputilo.

U jutro listopada prvoga

na putu iznenada,

Sunce se zamračilo.

Neuredan strani lik,

crne brade, krvavog pogleda,

povuče dječaka grubo

i snagom mržnje

hitne ga

na nevinih ljudi

beživotno stado.

Željno života dijete milost prosi,

a čovjek brka ljuta

izbode ga devet puta.

Leže mrtvi Poljičani

i u krvi dijete,

čudom Božjim preživjelo.

Prolazili dani 1942.

U krilu Mosora

majke su plakale.

Praštati i ljubiti

djecu su učile,

istinu svetu

od zaborava čuvale.

Iva Jerončić, 8. r.

Tiha molitva za život

Bol dječaka – moja bol

Osmogodišnji dječak je 1. listopada 1942. godine odnio mliko i uz put pojeo koju kupinu. Bezbrižno poskakujući, vraćao se roditeljima u polje. Iznenada ga šokiraju bradati ljudi koji ga upitaju čime želi da ga ubiju. Molio je da to ne čine, a oni su to dijete nožem devet puta uboli.

Majka je našla sina u Gatima pet sati poslije. Pored mrtvih tijela susjeda i rođaka. Jedan ga je čovjek odnio u Mosor. Previli su mu rane i dječak se godinama oporavljao. Ja ne mogu doći sebi kad pomislim kako su to on i njegova majka podnijeli. Ponosan sam što su oni tu jaku bol preživjeli. Njegova majka prošla je sve i svašta. I ona je jaka žena poput Mosora.

Ante Dinčić, 6. r.

Nakon prvog dana listopada 1942. ostao je samo jedan kameni zid od cijeloga sela i pustoš oko njega, zgarište crno. U mosorskim pećinama mogao se čuti plač gladne djece i tiha molitva njihovih majki. Život u krilu Mosora bio je težak. Sve je bilo pustoš. I mnogo godina poslije pokolja žrtve su u Gatima živjele u strahu. Bojali su se novog krvoprolića da još jednom ne izgube svoje najdraže i domove svoje.

Dino Dinčić, 6. r.

Jedan je dječak tada, u ranama od devet uboda nožem, puno krvi izgubio i pet sati među mrtvima je ležao. Što li je mislio? Je li dozivao oca kojega su bradati krvnici već ubili, je li pomislio da ga majka više neće naći? Možda je molio, a ja sam svakako ponosna na njega i na majku njegovu.

Draga majko, bila si jako hrabra i snažna kada si sina svoga do Mosora nosila jer je i srce tvoje kao Mosor veliko. Ostala si do kraja čvrsta u svojoj vjeri koja ti je sina spasila. Moja je majka zabrinuta kad samo padnem, a kako si ti mogla gledati svoga sina koji je izboden na devet mjesta? Žao mi je što si i supruga izgubila. Da je on bio s tobom, s njim bi sve podijelila.   

Lucija Kordun, 6. r.

Drago mi je što se nikad nisi predala i nisi svoga sina mržnji i osveti učila. Iako je preteško bilo bez kuće, hrane i vode, kad je sve to prošlo i kad se sjetiš svega, opet kažeš: „Hvala ti, Bože, što si mi dao snage da sve to preživim i da sina svoga spasim“.

Dario Dujmović, 6. r.

Dragi prijatelju!

Iz svoga djetinjstva pišem ti u tvoje daleko djetinjstvo ratne 1942. godine.

Znam da ti je bilo teško odrastati bez voljenog oca. Lijepo te odgajao i učio životnim vrijednostima da u budućnosti postaneš dobar i pošten čovjek. Uistinu se divim tvojoj hrabrosti i snažnoj volji koju ti je sam Bog podario. Trebao bi svima biti uzor jer ti, koji si preživio strašnu tjelesnu i duševnu bol, ne gajiš nikakvu mržnju ni želju za osvetom. Osveta, osveta…nagon koji može biti toliko snažan da uništi ljudsko srce i  učini čovjeka-žrtvu gorim od onih koji su zlo učinili. Hvala Bogu, tebi je to nepoznato!

Na kraju samo želim reći da ostaneš vjeran Bogu jer nam u teškoćama samo Gospodin može pomoći i dati nam snagu, vjeru i nadu.

Ivan Pivčević, 6. r.