JURE KAŠTELAN – SVIJETLA ZVIJEZDA JEZIKA

Dan izvan školskih klupa, na terenskoj nastavi 27. listopada 2015., učenici od petog do osmog razreda OŠ“1.listopada 1942.“ posvetili su zavičajnome pjesniku Juri Kaštelanu.

U njegovom rodnom Zakučcu, okruženi intimnom atmosferom kamenih kuća i jablana, slušali su živoga pjesnika u živoj pjesnikovoj riječi.

Susret s Jurinom poezijom prava je svečanost koju su učenici počeli pjesmom Jablani što je nastala prema osnovnoškolskoj zadaći.

„U toj ljepoti kamena i Cetine Jure nije ni mogao biti ništa drugo nego pjesnik. To je mjesto koje je bilo njegova vječna inspiracija“, rekla je njegova supruga Nada Subotić kad je prvi put došla u Zakučac.

Na istom mjestu, uz kamene zidove pjesnikove rodne kuće, pozlaćene sunčevim svjetlom i toplinom, i učenici su doživjeli svoju inspiraciju.

Glumeći pjesnikovu životnu družicu,  dramsku umjetnicu Nadu Subotić, učenica 8. r. Ivana Bogdanović, u jednoj grupi, i Josipa Dinčić, učenica 7. r., u drugoj grupi, odgovarale su na pitanja učenika koji su se tako pobliže upoznali sa životom i djelom zavičajnoga pjesnika Jure Kaštelana.

Prva mu je, vjerojatno i prva objavljena pjesma uopće, znakovita naslova Prvi grozd.

Drugu pjesmu Mlikarice pronašao je istraživač njegova života i djela Anđelko Novaković, a  svoj osvrt na tu pjesmu napisale su učenice 8. razreda Dora Beović i Ivana Bogdanović:

U pjesmi Mlikarice pjesnik Jure Kaštelan štokavsko-ikavskim govorom, govorom svoga rodnog Zakučca, slika dobre žene i majke iz svoga zavičaja sljedećim stihovima:                Živu za blago…Ustaju s prvim pivcim i najkašnje ligaju…Une živedu, restu i umiru tako… One obavljaju izrazito težak i naporan posao, nama danas neshvatljivim žarom, iako znaju da tako tek preživljavaju.

Te vrijedne žene pjesnik s posebnim osjećajima doživljava: Une su previše dobre: tako jadne i male. Divi se požrtvovnim majkama i  želi to s nama podijeliti stihovima: Zorun se na prstiman dižu/ da ne usprenu svoju nejaku dicu…

 Jure Kaštelan očito dobro poznaje žene iz svoga zavičaja, a jedna od njih je sigurno bila i njegova majka. Njihova stvarnost je surova, nama daleka, ali i poučna: Ipak su une dobre, ipak su une sritne:/ une siromaštvo volu/ i u svojem neimanjstvu dragom Bogu se molu. Une nemaju ništa a sve bi siromaju dale.

Ove žene- mlikarice Klipsaju od vrata do vrata i niko jin ništa ne kupi;/ svakomu nudu da ne crknu od glada, ali se ne žale ni onda kad najposlin neprodato mliko/vraćaju doma iz grada, već su optimistične i vesele. Uče nas kako je ljudska sreća u malim stvarima i kako zavičajna priroda može ublažiti svakodnevne jade i nedaće što pjesnik otkriva u stihovima: Ta kad proliće okiti naša zakuška poja/undeka kantaju pisme, zaboravu nevoje i jade.

Pensajuć na rvacku zemlju i na vrimena boja, mlikarice iz Zakučca otkrivaju još jednu svoju dušu u koju stane i njihova domovina unatoč svim nedaćama i jadima.

Socijalna obilježja ove lirske pjesme temelje se na kontrastu pjesničkih slika: mlikarice klipsaju od vrata do vrata da ne crknu od glada, a te iste mlikarice sritne su i siromaštvo volu, kantaju pisme da zaboravu na nevoje i jade.

Kaštelan je ostavio devet izvornih zbirki pjesama koje su učenici njemu u čast rado čitali, Osvrte na pjesmu Tvrđava koja se ne predaje napisale su učenice 7.r. :

Jure Kaštelan pjesmu započinje zamjenicom ja i predstavlja sebe kao tvrđavu o kojoj govori u pjesmi.

Ta tvrđava ima zastavu srca, a pjesnik kaže da je to srce njegov ponos, zaštićen nevidljivim bedemima. Pjesnikovi osjećaji ljubavi, vjere i sreće u obitelji zapravo su bedemi koji štite njegovo srce od vrijeđanja i nanošenja zla. U svom srcu pjesnik zamišlja bolji život gdje neće biti ničeg lošeg i u njemu se osjeća sigurno kao u tvrđavi. A kad se ujutro probudi, kad nestaje mjesec, on vidi nepomućeno sunce pod kojim se osjeća sigurno i snažno pa kaže: Ja sam tvrđava koja se ne predaje. Utvrda od sna se ne predaje, neće dopustiti da se uništi njegovo srce i snovi.

Na kraju pjesnik ponavlja stih kojim je počeo pjesmu: Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca kako bi svatko od nas shvatio koliko je srce važno i jako. Srcem se možemo boriti i biti tvrđava koju štite bedemi prekrasnih osjećaja.             (Josipa Dinčić )

Pjesnik Jure Kaštelan prvim stihom otkriva svoje ja kao tvrđavu koja se ne predaje, a to ja  može biti ja i moje i tvoje. Kaže da je u središtu tvrđave srce, a sa srcem dolaze i razni osjećaji.

Stihom Preobražen u oklopu sna pjesnik otkriva kako se u snovima mijenja, zaštićen je i poručuje svakom čovjeku da može biti tvrđava i može biti snažan ako ima svoje snove.        Na svim kulama bdiju izvidnice, pjesnik budno svoje snove čuva nikom ih ne da uništiti. On često odlazi u njih da se zaštiti od rana i patnje. Pjesnik je tvrđava i pobjednik s jedinom zastavom srca, jer srce je središte u koje pjesnik skriva svoje osjećaje i razmišljanja. Tako i mi razmišljamo. Svatko od nas ima neke snove kao obranu od zla, trenutke kad javlja se nepomućeno sunce …  i svatko je od nas snažan. Ne smijemo dopustiti da nam itko uništi naše snove jer mostovi su dignuti. To ni pjesnik ne dopušta nikome i kaže: Utvrde se predaju, ali ne ove od sna … a ako budemo uporni, možemo snove ostvariti jer ne predaju se munje u brzom letu.

U zadnjem stihu pjesnik ponavlja Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca, pobjednik je njegovo srce, sigurno u čvrstoj tvrđavi, u oklopu od sna.   (Marijeta Šaškor)

Ova pjesma dira duboko u dušu baš zbog toga što iz nje pjesnik progovara kako se naša duša i srce nikad neće predati: Uspavankom odolijevam najezdama.

Ja mislim da je pjesnik Jure Kaštelan bio povrijeđen kad je pisao ovu pjesmu, a tako se pokazuje u stihu Nevidljivi bedemi sazidani od rana. Zbog toga  su njegovi stihovi utvrda puna osjećaja prkosa, hrabrosti i samouvjerenosti.

U njegovom ja i mi vidimo sebe pa iz pjesme crpimo duboku pouku: Ja sam tvrđava koja se ne predaje. Trebamo biti tvrđava koja ima temelje i koju neće srušiti ni najveće zlo jer su njezini bedemi od sna u srcu neprobojni.  (Klara Marčić)

 „ Ljubav je veliko mjesto Jurine lirike, ljubav je poticaj pjevanju, zalog i svrha spajanja i razdvajanja svih značenja:“ Kaštelan je vjerovao u poeziju, a njegove stihove svaka generacija pamti. Pjesmu Volio bih da me voliš govorili su učenici 6. r. Marija i Teo.

 „Sabirući sve pustolovine duha i sva snatrenja“ gromade od pjesnika, učenici i njihove učiteljice uputili su se u svetište Sv. Leopolda Bogdana Mandića, sveca malenog rastom, ali velikoga duhom.

Sv. Leopold Bogdan Mandić – apostol ispovjedaonice; apostol ljudskog prijateljstva; apostol Crkvenog jedinstva; veliki svetac i rodoljub - to su bile misli vodilje kroz koje smo pokušali prikazati lik i djelo ovog našeg nebeskog zaštitnika boraveći u njegovom svetištu u Zakučcu.

Štovanje sv. Leopolda kod nas neposredno nakon njegove smrti (1942. Padova) najprije širi kardinal Alojzije Stepinac, da bi danas imali više svetišta sv. Leopolda od kojih je jedno i ovo naše u Zakučcu, rodnom mjestu pradjeda mu Nikole Mandića.

U Maticu krštenih crkve Blažene Gospe od porođenja u Zakučcu upisano je u prosincu 1728. krštenje Nikole Mandića, svečeva pradjeda, pod čijim vodstvom sredinom 18. stoljeća rod plemića Mandića, iz Zakučca preseljavaju u Boku kotorsku, u grad Herceg-Novi, noseći sa sobom četiri vrline Poljičana, koje će i Leopold naslijediti i nositi u životu:

- radišnost od zore do mraka ( u ispovjedaonici 40 godina nije brojio sate ni minute)

- velika pobožnost, povjerenje u Boga i Blaženu Djevicu Mariju (naziva ju moja Gospodarica)

- razboritost u sudu tj. prosuđivanju (tzv. seljačka trijeznost)

- hrabrost, otisnuti se, zaploviti u daleki svijet

Izvor njegova žara i ljubavi bila je euharistija, ali i ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji, koju od milja zove svojom Gospodaricom. Odlikovao se uzornim vladanjem, ljubavlju prema vršnjacima, trudio se oko kršćanske savršenosti, bio je marljiv u učenju, pobožan, davao je i izvršavao osobne zavjete.

Usvojenost sadržaja djeca su izrazila u pisanom molitvenom izražavanju, a svoju pobožnost i vjerski osjećaj paljenjem svijeća u svetištu.

Sveti Leopolde, moli za nas!