Nogama sam u ovu zemlju urastao

vrućim kišama natopljenu i krvlju,

prašinu njenu na stopalima nosim,

njeni mukli jauci utrobu mi razdiru.

(N. Milićević, Riječ i prah zemaljski)

U mjesecu studenome 2022. godine obilježavali smo stotu obljetnicu rođenja velikoga zavičajnoga pjesnika i domoljuba Nikole Milićevića. Na satu sjećanja na patnju Vukovara i Škabrnje, koji smo prigodno obilježili 16. studenoga u našoj školi, prisjetili smo se stihova i misli našega pjesnika u kojima je izražena bol i patnja zbog stradanja hrvatskoga naroda i krvave borbe za svoju slobodu. U nastojanju da u nježnim dječjim dušama umjesto mržnje i gorčine nad žrtvom i ranama svih stradalih i drage nam domovine bude utkana želja  za praštanjem, istaknuli smo i naglasili pjesnikova promišljanja koja je potrebno trajno usaditi u srca svih nas:

„Tko svoje srce hrani mržnjom, hrani ga i nesrećom, jer s mržnjom u srcu čovjek ne može biti ni miran ni sretan, a duševni mir je najveća blagodat koju čovjek može poželjeti. I nema većeg zadovoljstva za čovjeka nego kad navečer može spokojno usnuti, svjestan da nikome ne želi zlo, da ništa tuđe nije prisvojio i da ništa na nepravedan način nije postigao. Kad bi ljudi toga bili svjesni, ovaj svijet bi sasvim drugačije izgledao.“

Učenici sedmog razreda pisali su na satu Hrvatskoga jezika stihove nadahnute zahvalnošću prema hrvatskim braniteljima i ljubavlju prema domovini. Svoje pjesme pročitale su učenice Lana Alfirević, Lorena Vuletić, Sandra Božić i Iva Šaškor i time obogatile sadržajnost sata sjećanja.

Vukovar je simbol žrtve i patnje hrvatskoga naroda, „(…) a što patnja upiše, / to nikakve kiše ne mogu isprati.“ (N. Milićević, Rane moje zemlje) i zato je potrebno trajno izražavati duboku zahvalnost i poštovanje jer „(…) smo krvlju do svetosti uzdigli / lice svoje neuništive domovine.“ (N. Milićević, Najsvetija žrtva).