Povijest

U ovom kraju poznatom po brojnim svećenicima glagoljašima, koji su se školovali u sjemeništu na Priku, na ušću Cetine, a koji su čak pišući ožegom po pepelu na kominu poučavali druge  pismenosti, smjestila se u selu Čišla i naša škola, OŠ "1. listopada 1942."

Samo se selo Čišla ne može podičiti iznimnim prirodnim ljepotama, ali putovanje u najbližu okolicu će nagraditi trud dolaska u ovaj karaj. Uz već spomenute slapove, tu je nezaboravni kanjon Cetine s pogledom na panoramu Omiša i Brački kanal s mjesta gdje se nalazi spomenik (rad Ivana Meštrovića) opjevanoj junakinji Mili Gojsalić (skladatelj Jakov Gotovac, pisac August Šenoa) koja je po pučkoj legendi spasila Poljica od Turaka. U Ostrvici nalazimo ostatke rimskog zdanja Villae Rusticae, uz gatsku crkvu Sv. Ciprijana iskopine ranokršćanske bazilike, a na izletištu Studenci stare mlinice na Cetini.

Možemo dvojiti oko porijekla imena Čišla, ali možda ne treba odbaciti da naziv dolazi od riječi čislo, što znači krunica, brojanica, zbog kućica nanizanih kao zrnca tog predmeta.

Povijest, kao ni izgled ovoga kraja, nije bila naklonjena njegovom puku. Vrijeme je prolazilo, ali ne i brojni osvajači koji nisu prekidali svoje pljačkaške pohode. Jedan od najtragičnijih događaja zbio se u susjednim Gatima u ranim satima 1. listopada 1942. g. kad su četnici iznenadili uspavano selo i izmasakrirali 98 žitelja, pretežno djece, žena i staraca. Naziv naše škole budi sjećanja na to tužno jutro.

S radom je OŠ "1. listopada 1942." počela u školskoj godini 1963./1964. g. kad joj je ravnatelj bio Pero Nardeli. Slijedili su Antun Ribičić, Nikola Škaričić, Miladin Perković, Ivan Miljak, Stipe Baučić dok je sadašnji ravnatelj Ivan Sladojević.

Centralnoj školi Čišla gravitiraju učenici s najvećeg dijela srednjih Poljica (Smolonje, Seoca, Zvečanje, Ostrvica, Donja Ostrvica). Učenici iz Gata, gdje postoji područni odjel za prva četiri razreda, u višim razredima pohađaju nastavu također u Čišli. U Kostanju postoji područni odjel sa svih osam razreda koji pohađaju i djeca iz Podgrađa. Učenici iz Tugara i Dubrave, gdje se nastava organizira u prva četiri razreda, osnovnoškolsko obrazovanje u višim razredima nastavljaju u Srinjinama, odnosno Žrnovnici.

Povijest Poljica

U srcu Dalmacije, na prostoru omeđenom trokutom Omiš-Split-Trilj, smjestila su se Poljica koja su tijekom povijesti različito nazivana (župom, općinom, kneževinom, republikom), a danas se ustalio taj naziv.

Poljica, teren smješten između srednjodalmatinske vodene ljepotice Cetine, te rječice nadomak Splita, Žrnovnice, kojim dominiraju, tamo gdje je to vrletni Mosor u svojoj duljini od 30 km dozvolio, kako mu i ime kaže, mala kraška polja. krpice teško obradive zemlje koje je ta primorska kamena gora škrto nudila jedino su što je dočekalo prve doseljenike i jedino što su mogli imati nikad odveć brojni žitelji.

Iz doba prvih hrvatskih naseljenika datira naziv za visoku kamenu hrid koja se ustobočila na zapadnoj granici Poljica, ponad rječice Žrnovnice-Perun. Bilo je to tadašnje slavensko vrhovno pogansko božanstvo. Krajnja je pak istočna točka Poljica kraj sela Zadvarja gdje se lomi Cetina u dva veličanstvena slapa (Mala i Velika Gubavica) koje oduševljen krajem 18. stoljeća spominje i znani talijanski putopisac Alberto Fortis.

Pučka predaja krajem 10. stoljeća spominje sinove ubijenog kralja Miroslava, Krešimira, Tješimira i Elema, kao osnivače Poljica. U 12. stoljeću datira se osnivanje samostalne Poljičke Župe, koja je imala i svoga kneza, a koja od sredine 15. stoljeća, zbog neposredne turske opasnosti, ipak pristaje na starateljstvo Mletaka, ali opet sa zadržavanjem unutarnje autonomije. Postojanje samouprave na samostalnom teritoriju rezultiralo je i sastavljanjem Poljičkog zakonika kojim su regulirana prava i obveze stanovništva. Opterećeni stalnom borbom za goli život stari Poljičani nisu ostavili tragove graditeljskog ili umjetničkog sjaja, ali je zato ostao taj pisani dokument kao najvažniji spomenik njihove baštine. Poljički statut, napisan bosančicom, uz Vinodolski je zakonik, najvrjedniji pravno- povijesni materijal u Hrvata.

Višestoljetna borba protiv Turaka dala je i svoje junake. Poljički plemić Žarko Dražojević je poginuo u sukobu s njima, a njegovo je časno zadnje počivalište u splitskoj katedrali Sv. Duje.

Poljica kakva ih poznaje povijest prestaju postojati početkom 19. stoljeća kad je Napoleonov maršal Marmont u svom pohodu kroz Dalmaciju dokida i drevnu Poljičku Republiku.

Pa ipak, ovaj teško pristupačni kamenjar, iznjedrio je i one koji će ga opjevati i tako otrgnuti od anonimnosti. U motivima svojih pjesničkih rečenica zaneseno će mu se vraćati hrvatski književnici Jure Kaštelan, Drago Ivanišević, Nikola Milićević i Josip Pupačić.

Danas Poljica ne postoje kao jedinstveni administrativna cjelina već su podijeljena između nekoliko općina. Središnji (gledajući zemljopisno, a ne njihovu povijesnu podjelu na Donja, Srednja i Gornja Poljica) i najveći njihov dio u sklopu je omiške općine, dok nekoliko zapadnih sela pripada dugoratskoj, splitskoj te Općini Podstrana.