Osnovna škola "Čista Velika"

Živimo i radimo u kraju koji je daleke 1991. godine i sam bio žrtva. Domovina, zavičaj, bezbrojni ljudi i njihove sudbine uhvaćeni u vrtlogu nametnutog rata, u vremenu koje nije smjelo dozvoliti toliku tragediju, čija nas jeka prati i nakon više od tri desetljeća.

Dan sjećanja obilježen je pričama, osobnim iskustvima, likovnim radovima i predavanjima kroz sve uzraste naših učenika, koji su se vođeni svojim učiteljicama i učiteljima prisjetili teških godina Domovinskog rata. Središnji program održan je u učionici Informatike, prikladno opremljenoj za izlaganje koje je održao predmetni učitelj Povijesti Andrija Guina. Pri svemu tome nije bilo moguće isključiti emocije, koje su rasle kako smo se izloženi činjenicama u svojim mislima vratili u 1991. godinu, u jesen punu sivila i straha tako stvarnog da je poprimao fizičku dimenziju koja ni danas ne blijedi u potpunosti. Simbol ratne 1991. godine te čitavog Domovinskog rata je vukovarska tragedija. Možda otrcano zvuče riječi o vremenu koje liječi rane, iako smo svjesni istinitosti tvrdnje koja još težom čini zadatak kako današnjim generacijama prenijeti sjećanje, i još više od sjećanja osjećaj zahvalnosti i pijeteta za žrtvu grada i ljudi. Ne samo Vukovara, već i Škabrnje i svih gradova i sela naše Domovine koji su razarani i ranjeni. Vidljive rane zacjeljuju, no ožiljci duše ostaju, ne samo u ljudima, već u gradovima, putevima, rijekama.

Kažu da prebrzo opraštamo – može li oprost biti brz, spor, u pravom ili krivom vremenu? Oprost je vrlina i za nj nikad nije ni prerano, ni prekasno. No ne zaboravljamo. Ne zaboravljamo radi nas i naših najmlađih, koji su nakon predavanja svojim ručicama palili lampione u spomen gradu i ljudima koji su nam omogućili sve što imamo danas. Nisu to tražili, kao što nitko ne bi tražio ono što im je u tom trenutku povijest donijela, no patili su i krvarili u ludilu krvavog pira jedne ideje i politike koja će kao i sve slične doživjeti svoj poraz. Nije nam cilj pričati o višim ciljevima i idealima; oni se mijenjaju i svako vrijeme donosi svoje.

Danas smo se posvetili ljudima. Ne samo žrtvama, već i onim živima, jer baš poput duge koja nam se ukazala na nebu tako i život pruža svoje boje usmjerene budućnosti. U miru, ljubavi i praštanju, u zagrljaju vječnog poštovanja i zahvalnosti koje baštinici budućnosti pružaju herojima prošlosti.

                                                                          Učitelj Andrija Guina

Živimo i radimo u kraju koji je daleke 1991. godine i sam bio žrtva. Domovina, zavičaj, bezbrojni ljudi i njihove sudbine uhvaćeni u vrtlogu nametnutog rata, u vremenu koje nije smjelo dozvoliti toliku tragediju, čija nas jeka prati i nakon više od tri desetljeća.

Dan sjećanja obilježen je pričama, osobnim iskustvima, likovnim radovima i predavanjima kroz sve uzraste naših učenika, koji su se vođeni svojim učiteljicama i učiteljima prisjetili teških godina Domovinskog rata. Središnji program održan je u učionici Informatike, prikladno opremljenoj za izlaganje koje je održao predmetni učitelj Povijesti Andrija Guina. Pri svemu tome nije bilo moguće isključiti emocije, koje su rasle kako smo se izloženi činjenicama u svojim mislima vratili u 1991. godinu, u jesen punu sivila i straha tako stvarnog da je poprimao fizičku dimenziju koja ni danas ne blijedi u potpunosti. Simbol ratne 1991. godine te čitavog Domovinskog rata je vukovarska tragedija. Možda otrcano zvuče riječi o vremenu koje liječi rane, iako smo svjesni istinitosti tvrdnje koja još težom čini zadatak kako današnjim generacijama prenijeti sjećanje, i još više od sjećanja osjećaj zahvalnosti i pijeteta za žrtvu grada i ljudi. Ne samo Vukovara, već i Škabrnje i svih gradova i sela naše Domovine koji su razarani i ranjeni. Vidljive rane zacjeljuju, no ožiljci duše ostaju, ne samo u ljudima, već u gradovima, putevima, rijekama.

Kažu da prebrzo opraštamo – može li oprost biti brz, spor, u pravom ili krivom vremenu? Oprost je vrlina i za nj nikad nije ni prerano, ni prekasno. No ne zaboravljamo. Ne zaboravljamo radi nas i naših najmlađih, koji su nakon predavanja svojim ručicama palili lampione u spomen gradu i ljudima koji su nam omogućili sve što imamo danas. Nisu to tražili, kao što nitko ne bi tražio ono što im je u tom trenutku povijest donijela, no patili su i krvarili u ludilu krvavog pira jedne ideje i politike koja će kao i sve slične doživjeti svoj poraz. Nije nam cilj pričati o višim ciljevima i idealima; oni se mijenjaju i svako vrijeme donosi svoje.

Danas smo se posvetili ljudima. Ne samo žrtvama, već i onim živima, jer baš poput duge koja nam se ukazala na nebu tako i život pruža svoje boje usmjerene budućnosti. U miru, ljubavi i praštanju, u zagrljaju vječnog poštovanja i zahvalnosti koje baštinici budućnosti pružaju herojima prošlosti.

                                                                          Učitelj Andrija Guina