Osnovna škola Darda

DJELATNICI ŠKOLE I NJIHOVI GOSTI PROVELI DVA NEZABORAVNA DANA U BUDIMPEŠTI

Metropola koja osvaja na prvi pogled

U vrijeme kada je Lijepa naša slavila Dan neovisnosti (8. i 9. listopada 2010.), mi smo krstarili dvomilijunskim gradom susjedne nam i prijateljske Republike Mađarske. Najbolje smo se proveli na Dunavu i uz njega

Napokon smo vidjeli Budimpeštu! I doživjeli mnoštvo lijepih trenutaka! I ponijeli u srcu veličanstvene prizore europskoga velegrada kojeg su osnovali Rimljani i dali mu ime Aquincum, a koji danas broji blizu dva milijuna stanovnika. I zaključili da zaštitni znak glavnoga mađarskoga grada nije samo masivni Lančani most (1839.-1849.), čija dva tornja drže 380 m dugačak most, već i njegovi stanovnici, naši velikodušni domaćini!

Voditeljica Ana, Mađarica koja izvrsno govori hrvatski, zaista se potrudila da u malo vremena što više vidimo i osjetimo puls nekadašnje kraljevske prijestolnice, prije svih dobro nam znanih Arpadovića. I kako mi Slavonci i Baranjci obožavamo svoju Dravu, tako smo se najbolje proveli na Dunavu i uz njega. Jer, najveće gospodarsko i kulturno središte Mađarske živi na objema obalama Dunava: na brežuljkastoj desnoj obali je Budim, s brojnim starim zgradama, koje su dio Unescove svjetske baštine, a na ravničarskoj lijevoj obali poslovno-industrijska Pešta. Dva su grada spojena 1873.

Pogled na noćnu Budimpeštu, s turističkoga broda, uz svijeće, glazbu i šampanjac, posebno nas se dojmio. Očarala su nas svjetla „Pariza Istoka“. Na zapadnoj strani grada dominira četvrt utvrda s kraljevskom palačom, čija je kupola rekonstruirana nakon 1945., potom neogotička crkva sv. Matije, koja je obnavljana od 1874. do 1896. i u kojoj su se krunili mađarski kraljevi, ispred koje je prekrasna Ribarska tvrđava, sagrađena 1905. Na peštanskoj, pak, strani blješti moćna, veličanstvena i bajkovita neogotička zgrada Parlamenta (1880.-1092.), katedrala sv. Stjepana (1851.-1905.) te brojni muzeji, galerije i Opera (1874.-1884.). Sjaje i lijepi mostovi, između ostalih i Elizabetin, koji je u doba gradnje, između 1897. i 1903., bio najdulji viseći most na svijetu.

Kako smo i mi dio bjelosvjetskoga potrošačkoga društva, nismo se samo kulturno uzdizali. U subotnjem prijepodnevu prepustili smo se čarima svjetskih trgovačkih lanaca, prije svega švedskoj Ikeji, koja nikako da nikne u istočnome dijelu naše, hrvatske metropole, i mađarskome Arkadu. Shopping u Mađarskoj ionako je samo namijenjen turistima i povlaštenima, naglo obogaćenima Mađarima. No, o osiromašenoj Mađarskoj (prvotno razorenoj u Drugome svjetskome ratu, potom više od četiri desetljeća pod vlašću komunista, a danas pod samo sebi interesnoj Europskoj uniji; naslućujete li, možda, naš budući scenarij?!) nekom drugom prilikom. Valja ju pamtiti kao kraljevsku, iz doba Bele IV., koji je podigao prvu kraljevsku utvrdu! Koja ponovo zaslužuje nositi titulu „Pariza Istoka“!

Na kraju, svi mi putnici zahvaljujemo našemu kolegi informatičaru Branku Benku i njegovoj supruzi Ani, prof. geografije, te našoj kolegici pedagoginji Zlati Jakovljević na odličnoj organizaciji puta. Također i našemu izvrsnome vozaču Tiboru, koji dostojno predstavlja osječki „Panturist“! Boljega i spretnijega nismo mogli poželjeti! Od srca zahvaljujemo našim gostoljubivim domaćinima, djelatnicima budimpeštanske Hrvatske osnovne škole i gimnazije, na čelu s Ladislavom Penzešom, voditeljem njihova učeničkoga doma. O njihovoj ljubaznosti, udobnome smještaju i odličnoj mađarskoj kuhinji još ćemo dugo pričati. Želimo im mnogo zdravlja, jer, kako kaže gospodin Penzeš, sve će se drugo nekako riješiti! Do viđenja, dragi Budimpeštanci!

                                                            Branka Horvat