Nakon ugodne šetnje gradom obišli smo Đulin ponor koji je prema legendi dobio ime po mladoj djevojci Đuli koja je živjela u Ogulinu u 16.st. 

Legenda kaže da su Đulu roditelji obećali starijem plemiću za ženu, međutim u Ogulin je stigao mladi krajiški kapetan Milan Jurić koji je branio frankopansku utvrdu od Turaka. Milan i Đula su se zaljubili na prvi pogled, no Milan je smrtno stradao u jednoj od bitaka s Turcima. Čuvši za vijest, Đula se zbog nesretne ljubavi bacila u ponor rijeke Dobre i od tada Ogulinci taj ponor zovu Đulin ponor.

U samom centru grada nalazi se i Frankopanski kaštel u kojem se nalazi Zavičajni muzej. U stalnom postavu muzeja je i spomen soba Ivane Brlić-Mažuranić. Na opće oduševljnje svih učenika, dočekala nas je sama Ivana Brlić-Mažuranić (kostimirani vodič) koja je sve prisutne upoznala s detaljima svoga života.

Ivana Brlić- Mažuranić (hrvatski Andersen) rodila se 18. travnja 1874. godine u Ogulinu. Njezina je majka bila Henrietta, rođena Bernath, iz varaždinskoga kraja, a otac Vladimir Mažuranić, sin prvoga bana pučanina Ivana Mažuranića. 

Ivana je nakon Ogulina s obitelji preselila u Zagreb. Obrazovana je kod kuće, a dva je razreda završila u djevojačkoj školi s odličnim uspjehom. Učila je njemački, ruski i engleski jezik. 1902. godine je godine u vlastitoj nakladi objavila prvu knjigu Valjani i nevaljani. U razdoblju od 1902. do 1916. godine, kada je objavljeno prvo izdanje Priča iz davnine, u koje je uvršteno šest priča (Kako je Potjeh tražio istinu, Ribar Palunko i njegova žena, Regoč, Šuma Striborova, Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica, Sunce djever i Neva Nevičica), Ivana živi intenzivnim društvenim i obiteljskim životom u Brodu, povremeno putujući. U tome je razdoblju napisala pet knjiga (Valjani i nevaljani, Škola i praznici, Slike, Čudnovate zgode šegrta Hlapića, Priče iz davnine) Već 1924. godine zbirka Priče iz davnine prevedena je na engleski jezik (Croatian Tales of Long Ago) i objavljena u Londonu, u nakladi Allen et Unwin. Važno je spomenuti i da je u tom razdoblju Ivana napisala još dvije priče koje su uvrštene u treće izdanje Priča iz davnine 1926. (Lutonjica Toporko i devet župančića i Jagor).

Početkom tridesetih godina Ivana doživljava veliko javno priznanje svojega književnog rada: već je 1929. godine primljena u PEN, a 1931.predložena je za Nobelovu nagradu za književnost. Nagradu nije dobila. Godine 1937. primljena je u JAZU kao prva žena kojoj je dopušteno ući u to muško društvo. U međuvremenu je ponovno predlažena kao kandidatkinju za Nobelovu nagradu za književnost 1935., a potom je još dva puta kandira za istu nagradu.

Nakon obilaska Ogulina uslijedilo je ugodno druženje i vožnja prema Senju u kojem smo posjetili Tvrđavu Nehaj, simbol grada Senja. 

Tvrđava je sagrađena 1558. godine od materijala razrušenih crkava, samostana i kuća smještenih iza zidina. Kockastog je oblika. Učenici su uživali u unutrašnjosti koju čine prizemlje s ognjištem i prostorijama za oružje, prvom katu i prostorijama za časnike i zapovjednike tvrđave, drugom katu i izloženim topovima. S vrha tvrđave, koji služi kao vidikovac, pruža se prekrasan pogled na Hrvatsko primorje i otoke Rab, Goli, Prvić, Cres, Krk te na planine Gorskog kotara, Učku i Velebit. U tvrđavi je postavljena i zbirka Senjski uskoci i Senjska primorska kapetanija te izložbe Senjske crkve kroz povijest, Gradski i plemićki grbovi Senja i Povijest tvrđave Nehaj.

Ugodno  su druženje učenici i njihovi pratitelji (razrednice petih razreda) nastavili na zajedničkom ručku i kupanju na jednoj od gradskih plaža. Smijeha, radosti i uživanja nije nedostajalo