Dragojla Jarnević, rođena 4. siječnja 1812. godine u Karlovcu, svojim je društvenim, političkim i književnim radom uvelike pridonijela redefiniranju položaja žene u društvu.

Naime, Jarnević možemo promatrati kao pionirku hrvatskog društva koja je među prvim ženama nadišla okvire kućnog prava i zakoračila na mušku društvenu pozornicu u vremenu kada je ženina djelatnost bila ograničena crkvom, djecom i kuhinjom.

Unatoč uniformiranom mišljenju prema kojem je muškarac društveno i političko biće, a žena svedena na spol i prirodno, Jarnević je u okviru ilirskog pokreta svojim radom dokinula rodno uvjetovani položaj društvenog autsajdera.

O mnogostrukosti njezinoga društvenoga djelovanja govori i činjenica da je bila učiteljica, književnica, guvernanta te planinarka.

U društveni život ona ulazi ponajprije kao književnica. Kao ilirika je počela objavljivati domoljubne pjesme u časopisu KOLO te najstarijem preporodnom književnom časopisu Danica ilirska, u kojemu je objavila svoju prvu pjesmu Želja za domovinom. Ubrzo nakon toga postaje najplodnija „Daničina“ pjesnikinja, sa sedam objavljenih pjesama, a potom i najčitanija pripovjedačica, nakon objavljivanja Domorodne poviesti, 1843. godine.

Tijekom života objavila je roman Dva pira dok su drame poput Veronike Desnićeve ili Marije kraljice ugarske izgubljene. Svojim se proznim tekstovima Dragojla ubraja u same začetnike/ce hrvatske proze. Naime, Dva pira predstavlja prve pokušaje pisanja romana kao književne vrste u razdoblju novije hrvatske književnosti.

Dragojlin Dnevnik, pisan u razdoblju od 1832. do 1874. godine, pruža nam izvrstan uvid u društveni položaj žena sredinom 19. stoljeća. Potrebno je istaknuti kako je dnevnik do 1838. godine pisan na njemačkom jeziku, međutim, u skladu s preporodnim idejama te otporu germanizaciji, Jarnevićka kao ilirka počinje dnevnik pisati na hrvatskom jeziku.

Dnevnik je fragmentarno objavljen 1958. godine pod naslovom Život jedne žene. Odabrane strane Dnevnika, a do objavljivanja cjelokupnog Dnevnika dolazi tek 2000. godine.

Na strancima Dnevnika očituje se njezina politička i javna angažiranost u strogim okvirima patrijarhalne dominacije.

Njezine su pjesme nailazile na podsmjehivanje ilirskih muževa, čak i od strane njezinih bliskih prijatelja, poput Ivan Trnski. Unatoč tomu, Dnevnik otkriva iznimno političku aktivnu Dragojlu. Tako se na njegovim strancima mogu pronaći razmišljanja o odnosu prema banu Jelačiću kao i osobni prikazi tadašnje političke situacije.

Pristupanje ilirskim idejama, zahvaljujući Ivanu Trnskom, uvelike utječe na kreiranje političkog identiteta Dragojle Jarneveć kao i njezine angažiranost kojim donekle uspijeva dokinuti razmišljanje o ženama kao „slabijem spolu“ čije djelovanje ne seže dalje od kućnog praga.

O važnosti Dnevnika govori i činjenica kako ga književni teoretičari definiraju kao najintimniji autoportret moderne hrvatske književnosti, kojega je mogla napisati samo žena.

Ipak, Dragojla Jarnević je imala određene zadrške u pogledu emancipacije žena. Unatoč mladenačkom pristajanju uz ideje ženske samostalnosti, Dragojla u kasnijem periodu svoga života u Dnevniku piše:

„Naopako predavanje i krivo shvaćanje ove samostalnosti povodom je, da je veća čest žena pregnula za neodvisnošću, nemisleći, kuda će ju samostalnost bez temeljite naobraženosti i prosvjete dovesti (…) Malo koja se dovoljno upoznava pravim svojim zvanjem kao supruga, mati i domaćica.“

Premda se može činiti kako se radi o određenoj kontradiktornosti, ovakvo shvaćanje žena, unatoč njihovoj društvenoj angažiranosti, nije predstavljalo rijetkost u navedenom razdoblju. Naime, borba za emancipaciju izjednačavala se s odricanjem ženstvenosti, koja je bila temeljna odlika „slabijeg spola“. Tako je kraljica Viktorija  također bila protivnica emancipacije žena, ističući kako će žena ukoliko se bude nastavila boriti za veću samostalnost postati „najzlobniji, najbezdušniji – i najodvratniji – ljudski stvor.“

Unatoč navedenim dnevničkim zapisima Dragojla je pokušala u Karlovcu osnovati privatnu djevojačku školu s ciljem poticanja obrazovanja djevojčica kako bi se i djevojke kasnije mogle aktivno uključiti u društveno-politički život zemlje.

Potporu takvom nastojanju davali su i muževi iliriski, poput Janka Draškovića, koji je tražio od svojih sunarodnjakinja da se aktivno uključe u borbu za narodni jezik, koji je tada bio u svojoj formativnom razdoblju. Osim književne i političke djelatnost Dragojla je nakon školovanja u Karlovcu, radila  kao guvernanta u Grazu, Trstu i Veneciji. Manje poznata činjenice je kako je Dragojla pionirka planinarstva te se smatra prvom hrvatskom alpinisticom.

Također je prva žena, koja se 1843. godine popela na Okić. Stoga staza njezinog uspona nosi ime Dragojlina staza.

Premda je tijekom 19. stoljeća vladala velika rezerviranost u odnosu na aktivnu ulogu žena u tadašnjem društvu, Dragojla Jarnević uz Sidonije Rubido te Jelisavetu Prašničku predstavlja dokaz o postojanju svijesti tadašnjih žena o potrebi njihove angažiranosti u društveno-političkim zbivanjima.

O doprinosu navedenih žena, ali i njihovom prepoznatom radu, govori i činjenica kako su Dragojla i Sidonija uspjele prodrijeti u „nedodirljivi panteon zaslužnih muškaraca“ kada su njihove slike postale sastavni dio poznate grafike Muževi ilirkse dobe.

Dragojla je umrla 1875. godine, u vremenu formiranja emancipatorskog pokreta na području Hrvatske, koji se javljao usporedno s razvojem građanskog društva te time jačao svoju društvenu ulogu.

Govoreći o Dragojli Jarnević, voditeljica Centra za ženske studije  istaknula je kako je djelovala u razdoblju kada privatno nije bilo javno i kada su ženama bili uglavnom dostupni privatni književni žanrovi.

Kvaliteta je, navedenih djela stoga često bila dovedena u pitanje. Međutim, to nikako ne umanjuje činjenicu kako društveno-političko djelovanje Dragojle Jarnević predstavlja same začetke izlaska žena na javnu pozornicu, a samim time Jarnevička postaje pionirka ženske emancipacije na području Hrvatske.

Na tragu djelovanju malobrojnih žena u preporodnom razdoblju, stasala je sredinom 19. stoljeća nova generacija djelatnih žena koje su napravile raskid s rodno uvjetovanom podređujućom ulogom u društvu i počele graditi svoje identitete izvan obitelji, stupajući na društvenu pozornicu kao ravnopravni društveni subjekti.

literatura: https://gkr.hr/, enciklopedija.hr, https://mgk.hr/

U dugoj povijesti naše škole bilo je mnogo događaja koji su obilježili povijest naše škole. Svako razdoblje svojim je okolnostima mijenjalo lice škole.

1580.g utemeljena je prva Dječačka škola odmah nakon izgradnje crkve Sv. Trojice. U grad su došli Franjevci koji su preuzeli  brigu o opismenjavanju  i školovanju karlovačke djece.

1691. nastava se održava u prostorijama samostana. Na prijedlog generala grofa Bocka 1764. odlučeno je  da se uvede bolji red u  školstvo u karlovačkoj krajini. Pozvani su u Karlovac piaristi koji su podučavali mladež. Smjestili su se u dijelu vojarne u Frankopanskoj ulici otvorivši njemačke i latinske škole.

1792. Franjevci preuzumaju brigu o obrazovanju  i  ustrojavaju  šesterorazrednu gimnaziju.

19. st. donosi ubrzan razvoj karlovačkog školstva. Zakonom o školstvu 1874. uveden je hrvatski jezik kao nastavni u školu.

U šk. god. 1884./85. Dječačka škola se seli na 2. kat samostana otaca franjevaca.

1895./96. seli se u zgradu na Rakovačkoj cesti, ondašnjoj Jelačićevoj bašti,  gdje je bila smještena Viša djevojačka škola.

2.rujna 1896.  bila je  svečana posveta nove zgrade,a njeni ravnatelji kroz 19. st. su  bili Davorin Trstenjak, Vinko Blažeković i Josip Šnajder. Bila je to tada najraskošnija škola u gradu, posjedovala je vrt za praktičnu nastavu, 14 učionica, knjižnicu, dvije zbirke, ravnateljevu pisarnicu.

U prvom svjetskom ratu  školsku zgradu zaposjela je vojska, a ustanova je bila prisiljena stalno mijenjati  mjesto rada. 1918. učenici se vraćaju  u staru zgradu, a škola radi pod starim imenom.

U šk.god.1924./25. škola mijenja ime u "Državna dječačka narodna škola". U drugom svjetskom ratu škola se ponovno iseljava, a u zgradi utočište ponovno pronalazi vojska. 

1945./46. Djevojačka i Dječačka škola postaju OŠ Centar Grada.

Od 1953. škola postaje osmogodišnja . Dobiva ime "OŠ Ivo Lola Ribar". Zbog prevelikog broja učenika, škola se dijeli i jedan dio se seli u prostorije Obće pučke dječake škole u Radićevoj 31., gdje počinje raditi kao IV. osmogodišnja škola.

U šk. god. 1959./60.  dobiva ime ilirkinje Dragojle Jarnević.

Od 1956. do 1978. OŠ Dragojla Jarnević zauzima značajno mjesto među karlovačkim školama. Ustroj rada podložan je čestim promjenama.

U osamdesetima  izgrađena je OŠ Grabrik koja je bila u sastavu naše škole. OŠ Dragojle Jarnević tada je radila  u 5 školskih zgrada od čega su dvije bile područne škole.

Šk. god. 1991./92. bila je obilježena čestim prekidima  zbog zračnih i općih opasnosti. Naša škola je udomila u svojim prostorijama učenike i učitelje iz prognaničkih škola Skakavac i Turanj. 

Zgrada škole pretrpjela je ogromna razaranja čiju obnovu su pomogle humanitarne donacije.

U šk. god. 2006./07. obnovljena je kompletna zgrada škole. Opremljen je kabinet informatike i uveden novi nastavni predmet Informatika. Školu je povodom 110. godišnjice postojanja posjetio predsjednik RH Stjepan Mesić.

2016. škola je obilježila 120. godina postojanja svečanom Akademijom u gradskom kazalištu Zorin dom.

U šk. god. 2017./18. našu školu posjetila je predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović u sklopu projekta "Hrvatska čita".

Šk. god. 2019./20.   bila je  prepuna izazova. Zbog pandemije izazvane virusom Covid-19,  13.ožujka 2020. škola je prestala raditi u samoj zgradi škole i nastavu učitelji  organiziraju na daljinu iz svojih domova.