Dragi naši i svi koji čitate naše stranice,

imam potrebu s vama podijeliti osjećaje koji su nas obuzeli ponovnim povratkom u školu. Nije to bio običan povratak nakon dugih praznika. Bilo je to nešto zapravo potpuno drugačije. Kao da ti je netko silom nešto oduzeo pa se jako, jako premišljao hoće li ti to vratiti i na kraju ti vratio. Da, upravo tako je bilo danas. S iščekivanjem sam dočekala jutro i odlazak na posao. Dolazak u još uvijek praznu školu budio je u meni sjećanja na ciku i galamu, vesele zgode naših đaka koji danas nisu tu. Nijema tišina me hladno dotaknula i na tren me obuzela hladnoća. No, pogled u dvorište izmami mi osmijeh na lice i neopisiva toplina obuzme mi srce. Pa to su moji đaci! Stigli su! Konačno! Za tren sam bila na ulaznim vratima i jedva zatomila želju da ih zagrlim i izljubim. Smijuljak nam je svima titrao na licu. Jedva smo čekali ući i sjesti u klupe, iako ne naše.

A onda , sve je bilo kao nekada. Baš onako kako treba. Premda nas je malo, to nas nije omelo u pričanju, čitanju, pisanju... Sve je to jedva čekalo krenuti iz nas, a zidovi su spremno upijali naše nesigurne glasiće. Čuju se i ostali u susjednim učionicama. Nismo sami. I moje kolege su sretno i veselo krenuli u novi i drugačiji početak. Dječica su tu, s nama. I svi jedva čekamo sutra koje će donijeti novo veselo učenja, ali ne online. Srce je titralo za nove ideje, priče, pjesme i račune. S veseljem ih jedva čekamo.

Olivera Galetić, učiteljica 4. razreda