Osnovna škola Drenje

Kada je prije točno godinu dana (2020.) Ehrenfried Schultheiß prvi put nazvao Hrvatsku katoličku zajednicu u Mainzu, nitko nije mogao pretpostaviti kakva će se divna suradnja pokrenuti i koliko će dobroga  biti učinjeno djeci u Hrvatskoj.

Schultheiß je želio pomoći djeci u Hrvatskoj. Tražio je od djelatnika HKZ-a Mainz da mu pomognu odabrati mjesta u kojima žive djeca kojima je pomoć najpotrebnija.

Ehrenfried Schultheiß (82), njemački je umirovljenik iz okolice Mainza koji se bavi humanitarnim radom. Bio je po zanimanju bankar, a još je pred kraj svoga radnoga vijeka počeo sudjelovati u humanitarnim akcijama.

Počelo je s djecom u Bjelorusiji davne 1986. godine, kada je u Memorijalnoj elektrani „Vladimir Iljić Lenjin“, poznatijoj kao nuklearna elektrana Černobil, došlo do nesreće, u kojoj se zbog loše izrade reaktora i ljudske pogreške, dogodila eksplozija u jednom od četiriju reaktora.

Eksplozijom su oslobođene velike količine radioaktivne prašine, koje su nošene vjetrom krenule put Skandinavije, te sjeverne i južne Europe. Kako se elektrana nalazila na samoj ukrajinsko-bjeloruskoj granici, vjetar je 70% svih radioaktivnih čestica u samo nekoliko dana odnio prema Bjelorusiji, koja je zbog toga nastradala više i od same Ukrajine.

Našim učenicima ovaj je događaj poznat iz potresnog  romana Josipa Cvenića „Čvrsto drži joy-stick”.

Odlučio je pomagati djeci u vrtićima i školama u Bjelorusiji. Smatra da je najvažnije djeci od rane dobi razviti ljubav prema knjizi i obrazovanju, a tada će im biti otvorene mnoge mogućnosti. Obrazovanjem djeca ne stječu samo određeno znanje, nego šire svoje vidike; uče se prijateljstvu i razumijevanju. Svojim pošiljkama želio je potaknuti njihovu kreativnost od najranije dobi.

S pedagozima i učiteljima sastavio je listu materijala potrebnih za pedagoški i terapeutski rad. Potiče da se već u predškolskoj dobi djecu uči njemački jezik.

Životnu radost pronašao je pomažući hrvatskoj djeci.

Nakon 20 godina redovitog slanja pomoći u Bjelorusiju, počeli su problemi zbog carinske administracije. Nije mogao pronaći lokalne osobe koje bi bile voljne prihvatiti taj dio zadatka, tako da mu je carinske poslove obavljala špedicija koja je to skupo naplaćivala.

Za novac koji je trošio na rješavanje tih problema, mogao je nabaviti još više korisnih stvari.

Zato je počeo razmišljati o nekoj drugoj zemlji kojoj bi pomoć dobro došla, a koja je u sastavu Europske unije. Odgovor mu se nametnuo vrlo brzo i okrenuo se prema Hrvatskoj.

Nema računalo niti mobitel, ali ima volju i snagu pomoći onome kome treba.

Često promatra mlade kako sate i sate provode tipkajući po mobitelu, a kad ih zamoli za pomoć, kažu da nemaju vremena. Njemu je vrijeme dragocjeno i stoga nije toliki poklonik tehnologije. Služi se fiksnim telefonom, starim faksom, kopirnim uređajem. I to mu je dovoljno. Ipak, kaže, da Internet ne može u potpunosti zaobići.

U Hrvatskoj još nikad nije bio, a pomaže Hrvatima.

Ovaj posao ga ispunjava. Uspijeva drugima donijeti radost, a to ga čini sretnim i zadovoljnim. Na komentare „da sve ovo i košta”, odgovara s osmijehom i dodaje da će radije ponekad preskočiti godišnji odmor, a novac uložiti u nešto dobro.

Najveći problem mu predstavlja naći prijevoznike. Zato i ovim putem molimo naše čitatelje koji putuju kamionom prema Slavoniji da razmotre mogućnost da se i sami uključe i pomognu ovu dobrotvornu akciju.

Premda i dalje marljivo radi, polako traži nasljednika. Svi njegovi prijatelji koji mu pomažu, nisu voljni prihvatiti ovu veliku odgovornost.

Prva pošiljka za Slavoniju otišla je  2020. godine za Božić. Druga je pošiljka otišla u travnju 2021.  Njegova je garaža već puna i spremna za novu isporuku, no zbog školskih praznika morao je čekati rujan. Zasad na popisu ima 22 ustanove koje primaju njegove pakete, a želi da taj broj još poraste.

Za Božić 2021. stigla je donacija u našu školu (fotografije pogledajte u nastavku pod opširnije).

Donacija je obradovala naše područne škole, korisnike školske knjižnice, kreativne likovnjake, učenike koji pohađaju izbornu nastavu Njemačkog jezika te stručnu službu, koja provodi kreativne radionice s učenicima svih uzrasta.

Djevojčice petih razreda odjenule su majice za TZK, a korisnu pošiljku iskoristit će i učenici tijekom provođenja aktivnosti projekta „Domaćinstvo“.

Zahvalne su naše tete spremačice. Naime, gospodin Ehrenfried mislio je na sve, pa i na naše zdravlje, poslavši  sredstva za čišćenje i dezinfekciju.

Ističe da ga je oduševilo kako su Hrvati pokazali samoinicijativu kad je prilikom zadnje isporuke došlo do nekih tehničkih poteškoća. Samostalno i vrlo brzo riješili su nastali problem.

Premda je već ušao u svoje 90-te godine, jako je vitalan i još uvijek jednakim žarom marljivo skuplja donacije i pakira pakete za individualne potrebe vrtića, škola i domova za nezbrinutu djecu. Osmijeh na licima djece najveća mu je nagrada. A za sav svoj trud, jednostavno kaže: „Gdje je volja, tu je i put!“

Tekst i fotografije preuzete s Fenix Magazina, najčitanijeg hrvatskog portala izvan domovine.

Autor: Evica Dernej

Fotografije (za našu školu): Aneta Orešković Buljan