Sjećanje na grad Vukovar
Zvuci pjesama nastalih u Domovinskom ratu u čast Domovini i hrvatskome narode privukli su u hol škole sve učenike, učitelje i ostale djelatnike.
Program je započeo učenik 6. razreda Grgur Vrcić svojim tekstom:
Da bi Hrvatska postala država moralo se puno toga žrtvovati,tako je najveću žrtvu dao grad Vukovar. Njegova žrtva utkana je u našu slobodu koju živimo svaki dan iznova.
U Vukovaru nisu umirali samo vojnici. Četnici su ubijali i civile. Žene, djeca i starci nisu mogli nikamo pobjeći. Imali su samo dva izbora:
1. Ostati , gladovati i trunuti u skloništima.
2. Bježati u nadi da ih neće stići četnička okrutna, razularena, krvava ruka koja nije marila jesi li dijete,žena ili starac. Bilo je samo važno da si Hrvat, onda si odmah bio "zloglasni " ustaša ili "ujo" kojeg treba ubiti na svaki način. Sve je bilo dozvoljeno. Dobro u njima kao da je nestalo, ispunjala ih je samo tama zlobe.
Djeca su izgubila svoje djetinjstvo. Nije više bilo igre u parkovima i nogometnim terenima. Bili su prepušteni svojoj mašti koja je bila crna i neizdrživa. Ostajali su bez svojih očeva , a nerijetko i majki. Djeca nisu imala igračke,a nisu mogli niti misliti o iPhonu ili Samsungu. Tako je bilo iz dana u dan,iz dana u dan...
Kada su se Četnici probili u grad,bilo je još gore. Ljude su vodili u logore na mučenje. Samo su neki preživjeli i svjedoče danas o zvjerstvima kroz koja su prošli.Civili koji su imali "sreće", kao prognanici su izišli iz grada i tražili dom u ostatku Hrvatske. Moja mama mi je pričala da je dio njih došao i na naše primorje i bio smješten po hotelima. Ona se sjeća, kao tadašnji student u Zagrebu, kako je bio tužan dan kada su prognanici iz Vukovara došli u Zagreb onako tužni, blijedi i uplakani.Sva tuga svijeta čitala se na njima kaže mi ona. Vukovar je pretrpio i više od ovoga što je ovdje napisano,ali sam pokušao što više dočarati kako izgleda život djece u skloništima pod zemljom, bez sunca i danjeg svjetla, bez igračaka, bez bicikla, bez čokolade, bez dovoljno vode i hrane koji su im potrebni kako bi u sreći proživjeli svoj život. Jedino čega su imali u višku bio je strah i neizvjesnost. Ne mogu zamisliti sebe kako bih to preživio.
Sada molim sve da ustanu, u minuti šutnje zamisle sebe u takvim uvjetima i odaju počast svim žrtvama Domovinskog rata.
Nakon minute šutnje riječ su preuzeli voditelji programa Stipe Ursić i Luce Mastelić (učenici 5. razreda) koji su istaknuli kako je kroz povijest čovječanstva bilo mnogo ratova koji su bili opravdani za vladare, ali za narod uvijek samo patnja i žrtva. Hrvatski Domovinski rat bio je obrana domovine poistovjećene s kućom, dvorištem, njivom, selom, gradom, radnim mjestom...
Država Hrvatska još nije postojala, napadnuti narod morao se sam preobraziti u vojnike, radna mjesta zamijenili su položajem na bojištu, plug s oranice puškom u ruci, kuće i stanovi služili su im kao vojni uredi i stožeri...
Prisjetili su se i velikih ljudi toga vremena koji su nam ostavili snimke i zapise, koji ni u najtežim trenucima nisu dopuštali da neprijatelji i zaborav preumu glavnu riječ.
Program su nastavile učenice 7. razreda: Paulina Filipović, Pavla Carević i Lukrecia Šodan čitajući svoje radove.
Anastazija Kesić je stihovima pjesme Da i ne Grigora Viteza zaključila program nakon čega su svi zajedno u maloj koloni krenuli do platoa ispred škole gdje su zapaljenim svijećama ovlikovali srce za Vukovar.
« Siječanj 2025 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
30 | 31 | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 |
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 | 1 | 2 |
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |