II. Osnovna škola Varaždin

Global School Play Day je internacionalni pokret koji traje šestu godinu zaredom, a naša mu se škola pridružila prije tri godine.  Ove je godine obilježen 3. veljače i u njemu je sudjelovalo gotovo milijun djece sa svih kontinenata. Osnovni cilj ovog globalnog pokreta je vratiti djeci slobodnu igru.

U ovo vrijeme pandemije sve nam je jasnije koje posljedice na rast i razvoj djece ima socijalna distanca i stoga su se gotovo svi učenici razredne nastave i ove godine uključili u Svjetski dan igre u školi. Znano je da socijalna interakcija ima značajnu ulogu u održavanju psihičkog zdravlja, a najprirodnija socijalna interakcija za dijete je igra, nestrukturirana igra, koja daje slobodu odnosa i otvara puteve kreativnosti.

Stoga je učenicima mlađih razreda naše škole omogućeno da jedan školski dan ili barem nekoliko nastavnih sati imaju priliku provesti igri. Naravno, pritom se pazilo na poštivanje zadanih epidemioloških mjera.

Što je ključno?

Današnjoj djeci jedan uobičajeni dan sadržava niz korisnih i osmišljenih aktivnosti. Škola, boravak, sportovi, strani, jezici, zadaća, ples, glazbena škola....sve je to važno jer tako djeca od najranije dobi uče kako se organizira vrijeme, na koji način se postaje odgovorna osoba, što znači redovito izvršavati obaveze.

S obzirom na to da djeca nisu odrasli, nasuprot obavezama bi trebale stajati nestrukturirane aktivnosti koje nemaju zadane ciljeve, pravila i očekivanu formu.  Kroz njih se uči niz socijalnih vještina, razvija se mašta, prihvaćaju se ideje drugih, navikava se na strpljivost, dolazi se do novih ideja, čeka se na red, predahne se u izdvojenosti, uvažava se, bori se, izbori se, izgubi se, ljuti se, odljuti se...

Upravo zbog svega navedenog učiteljice razredne nastave naše škole su odlučile svoje učenike uključiti u taj globalni pokret. Toga se dana na našoj školi igralo, crtalo, skakutalo, grudalo, preskakalo, slagalo nizove igračaka, preslagivalo. Školske su torbe došle u školu pune igračaka. Jedina pravila su bila da nema ekrana i grubosti. Učiteljice su bile samo prisutne, nisu se uplitale u igru, nisu određivale pravila, ni nisu davale upute. Ipak, pomno su promatrale, podsjećale na pridržavanje epidemioloških mjera, pratile i bilježile što se događa sa socijalnim odnosima unutar njihovih razreda u vrijeme nestrukturiranih aktivnosti. Stvorena je jasnija slika samoga razreda, svojevrsno sociometrijska bilješka. Sakupljeni su važni pokazatelji pomoću kojih se kvalitetno osmišljenim radionicama mogu u budućem odgojnom djelovanju mogu razvijati i/ili korigirati razredni međuodnosi.

                                                                                                                                                                                                                Dubravka Kalinić Lebinec