Osnovna škola Dragutina Tadijanovića Vukovar

Izradili učenici škole  s učiteljicom Selenom Grbatinić, učiteljicom likovne kulture u mirovini

Dragi učenici i učitelji,

današnja objava posvećena je vama, jer vi ste škola -  živa škola koja diše, raduje se, tuži, hrabri se i ljuti, škola - snaga koja pokreće svijet.

Gledajući fotografije gledam vaše živote i pitam se što očekujete od škole u koju dolazite svakodnevno i  pronalazite li unutar njezinih zidova onu toplinu i potporu koju  trebate. Pitam se ima li škola odgovore na sva vaša pitanja, ili barem na većinu njih, koje u ovom trenutku postavljate  i  koja će biti dovoljno dobra da vam pomognu pronaći one osobne?

Koliko  moraju biti snažni i odlučni učitelji koji žele poravnati putove i ispraviti vodotoke, ali ujedno pomilovati cvjetove i raširiti krila pticama?

Kada prođu godine, vi naši učenici,  dolazite u svoju školu. Otvarate njezina vrata s osmjehom, govorite glasno, u vašim očima blista budućnost. Grlite školu i grlite svoje učitelje.

Ti zagrljaji čine nas sretnima i do neba ponosnima. Ti zagrljaji znak su da je sve nesnalaženje zaboravljeno i da je u našim glavama ostalo mjesto samo za one lijepe uspomene. 

Učenici postaju ljudi, ljudi postaju roditelji!

Škola živi u životima svojih učenika i učitelja.

U početku bijaše riječ

U početku bijaše riječ – učiteljeva.

A riječ bijaše bez obličja i pusta i bijahu slova bez smisla.

I reče učitelj:  Neka bude smisao. I bi smisao.

I vidje učitelj smisao da je dobra; i rastavi smisao od besmisla.

I smisao nazva učitelj – znanje, a besmisao – neznanje.

I bi  veče i bi jutro, razred prvi.

Potom reče učitelj: Neka bude broj da razdvaja smisao od besmisla.

I bi tako.

I bi  veče i bi jutro, razred drugi.

Potom reče učitelj: Neka se sabere zemlja i sve što je pod nebom na jednom mjestu i

neka se zove naš Grad. A u gradu naša Škola.

I bi tako.

I bi  veče i bi jutro, razred treći.

Opet reče učitelj: Neka pusti škola iz sebe znanje, što nosi sjeme, drvo rodno,

koje rađa rod po svojim vrstama, u kojem će biti sjeme njegovo u gradu.

I bi tako. I pusti škola iz sebe znanje, što nosi sjeme, drvo rodno…

I vidje učitelj da je dobro.

I bi  veče i bi jutro, razred četvrti.

Potom reče učitelj: Neka budu vidjela na svodu nebeskom, da budu znaci vremenima,

danima i godinama. I neka svijetle nad životom grada i obasjavaju ga.

Da upravljaju smislom nad besmislom. I da dijele znanje od neznanja.

I stvori učitelj Čovjeka po običaju svom, po običaju učiteljevom stvori ga.

I reče: Dao sam vam svo znanje što nosi sjeme po svoj  Zemlji i sva stabla rodna

koja nose sjeme, to će vam biti za  - život.

I tada pogleda učitelj sve što je stvorio, i gle, dobro bijaše veoma.

I bi  veče i bi jutro, razred osmi.

Tako se dovrši smisao i znanje. I završi učitelj djela svoja, koja učini; i počinu od

svih djela svojih koje učini.

Već pedeset godina …u ovome gradu…u ovoj školi…

A s jeseni ponovo…

U početku bijaše riječ učiteljeva!

S poštovanjem, svim mojim učiteljima i učenicima.

Nada Bogićević Njegić, nastavnica biologije

Izradili učenici škole  s učiteljicom Selenom Grbatinić, učiteljicom likovne kulture u mirovini

Dragi učenici i učitelji,

današnja objava posvećena je vama, jer vi ste škola -  živa škola koja diše, raduje se, tuži, hrabri se i ljuti, škola - snaga koja pokreće svijet.

Gledajući fotografije gledam vaše živote i pitam se što očekujete od škole u koju dolazite svakodnevno i  pronalazite li unutar njezinih zidova onu toplinu i potporu koju  trebate. Pitam se ima li škola odgovore na sva vaša pitanja, ili barem na većinu njih, koje u ovom trenutku postavljate  i  koja će biti dovoljno dobra da vam pomognu pronaći one osobne?

Koliko  moraju biti snažni i odlučni učitelji koji žele poravnati putove i ispraviti vodotoke, ali ujedno pomilovati cvjetove i raširiti krila pticama?

Kada prođu godine, vi naši učenici,  dolazite u svoju školu. Otvarate njezina vrata s osmjehom, govorite glasno, u vašim očima blista budućnost. Grlite školu i grlite svoje učitelje.

Ti zagrljaji čine nas sretnima i do neba ponosnima. Ti zagrljaji znak su da je sve nesnalaženje zaboravljeno i da je u našim glavama ostalo mjesto samo za one lijepe uspomene. 

Učenici postaju ljudi, ljudi postaju roditelji!

Škola živi u životima svojih učenika i učitelja.

U početku bijaše riječ

U početku bijaše riječ – učiteljeva.

A riječ bijaše bez obličja i pusta i bijahu slova bez smisla.

I reče učitelj:  Neka bude smisao. I bi smisao.

I vidje učitelj smisao da je dobra; i rastavi smisao od besmisla.

I smisao nazva učitelj – znanje, a besmisao – neznanje.

I bi  veče i bi jutro, razred prvi.

Potom reče učitelj: Neka bude broj da razdvaja smisao od besmisla.

I bi tako.

I bi  veče i bi jutro, razred drugi.

Potom reče učitelj: Neka se sabere zemlja i sve što je pod nebom na jednom mjestu i

neka se zove naš Grad. A u gradu naša Škola.

I bi tako.

I bi  veče i bi jutro, razred treći.

Opet reče učitelj: Neka pusti škola iz sebe znanje, što nosi sjeme, drvo rodno,

koje rađa rod po svojim vrstama, u kojem će biti sjeme njegovo u gradu.

I bi tako. I pusti škola iz sebe znanje, što nosi sjeme, drvo rodno…

I vidje učitelj da je dobro.

I bi  veče i bi jutro, razred četvrti.

Potom reče učitelj: Neka budu vidjela na svodu nebeskom, da budu znaci vremenima,

danima i godinama. I neka svijetle nad životom grada i obasjavaju ga.

Da upravljaju smislom nad besmislom. I da dijele znanje od neznanja.

I stvori učitelj Čovjeka po običaju svom, po običaju učiteljevom stvori ga.

I reče: Dao sam vam svo znanje što nosi sjeme po svoj  Zemlji i sva stabla rodna

koja nose sjeme, to će vam biti za  - život.

I tada pogleda učitelj sve što je stvorio, i gle, dobro bijaše veoma.

I bi  veče i bi jutro, razred osmi.

Tako se dovrši smisao i znanje. I završi učitelj djela svoja, koja učini; i počinu od

svih djela svojih koje učini.

Već pedeset godina …u ovome gradu…u ovoj školi…

A s jeseni ponovo…

U početku bijaše riječ učiteljeva!

S poštovanjem, svim mojim učiteljima i učenicima.

Nada Bogićević Njegić, nastavnica biologije