Intervju - Marijana Toplak, prof. hrvatskog jezika i književnosti
-
Recite nam odakle dolazite i što ste po zanimanju?
U Slatinu vam je stigla Virovitičanka, ali nisam Mikeška - rodila sam se u Podgorju 1980. godine te sam zbog te godine rođenja jedno vrijeme sanjarila kako sam preuzela dio duha Dobriše Cesarića koji je umro te godine. Profesor sam hrvatskoga jezika i književnosti, te sociologije i mogu reći da je to zanimljiva kombinacija za studiranje.
-
Gdje ste studirali?
Završila sam studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
-
Zašto ste odabrali baš taj studij?
Valjda sam jedna od sretnih. Nisam nikada razmišljala o tome što želim postati- oduvijek je tu bila misao da ću raditi u školi kao nastavnik hrvatskoga jezika i cijelo sam vrijeme išla prema tom cilju. Vjerujem da su na to utjecali moji učitelji i nastavnici kroz moje školovanje jer sam od njih naučila puno vrijednih stvari koje nisu bile vezane isključivo uz predmet koji su predavali, već i uz onu, kako kažemo, životnu školu.
-
Čime se bavite u slobodno vrijeme?
Osim što izmišljam kako bih mogla predstaviti gradivo i učenje na zanimljiv način kroz razgovor s kolegama, većinom se družim sa svojim suprugom s kojim prolazim kroz različite pustolovine.
-
Imate li kakav hobi?
Ponekad nešto napišem, ali moram priznati da to činim sve rjeđe kako vrijeme prolazi. Vozim se biciklom, družim se s ljudima... To je otprilike to. Volim provoditi vrijeme vani. Nemam neki zanimljiv hobi poput mačevanja, ali mene zadovoljava to što mi je zanimljivo u životu.
-
Idete li u virovitičko kazalište?
Ne onoliko često koliko bih možda trebala kao učitelj hrvatskoga jezika. Pretpostavljam da to ima veze s odijevanjem, a i s činjenicom da naše kazalište po definiciji izvodi komedije, a ja baš i nemam smisla za današnji humor.
-
Koja Vam je najdraža knjiga?
Sve Jesenjinove i knjige Dostojevskoga. Općenito volim rusku književnost, ali sam se zakačila i za jednog Japanca po imenu Haruki Murakami. Nažalost, sve sam njegovo pročitala, ali je utješno što je čovjek još živ pa se nadam da će još nešto objaviti.
-
Koji Vam je najdraži pisac?
Volim pjesnike, najviše Jesenjina, ali tu su i Rilke, T. S. Elliot, Kavafis, a od naših dobri stari Cesarić i Ujević, pa Matoš... Joj, bojim se da tu nema kraja.
-
Koji biste lik iz bajke željeli biti i zašto?
Definitivno ne djevojčica sa šibicama. Ne bih uopće željela biti lik iz bajke jer bi to značilo ili da sam potpuno dobra ili potpuno loša- a nijedno od toga nisam.
-
Što mislite, jesu li današnje lektire dosadne?
Većina djela s lektirnog popisa se nalazila na njemu i kad sam ja išla u školu. Meni su se ona sviđala. I danas mi je najdraža lektira Junaci Pavlove ulice. Međutim, djeca danas drugačije žive i možda im treba nešto dinamičnije (da ne kažem agresivnije), ali, u svakom slučaju, osim pružanja pogleda u druge svjetove, lektira služi bogaćenju rječnika i usvajanju pravopisnih normi. Da ne čitaju lektiru, što bi čitala- SMS poruke? Čini mi se da je i danas onako kako je bilo prije: tko voli čitati, čita, a tko ne, čita kad mu nastavnik hrvatskoga zaprijeti: Pročitaj jednu po izboru ili...
-
Što mislite o današnjem pravopisu?
Na koji od trenutnih mislite? Ipak, šalu na stranu. Isprva sam se užasno živcirala zbog pseudoznanstvenih utemeljenja pojedinih subjektivnih stajališta, zatim me je iznenadila Vlada, pa i Vijeće za normu hrvatskoga jezika, a sad me živcira što Agencija za odgoj i obrazovanje s osječkog područja daje prednost Ham-Finka-Moguš pravopisu, dok savjetnici sa zagrebačkog područja protežiraju i dalje Matičin pravopis. Sad trenutno mislim da su to premalene razlike da bismo se toliko oko njih iscrpljivali, a načelno sam stajališta da prednost imaju oblici koji se više koriste.
-
Koja Vam je najdraža ekranizacija književnog djela?
Definitivno Gospodar prstenova.
-
Što više volite predavati, jezik ili književnost?
Podjednako. Kod književnosti volim što dobijem uvid u dječja iskustva i što im književnost pomaže širiti ih, a u nastavi jezika mi je zanimljivo što uči klince logičkom razmišljanju, što onda služi i kao motivacija i kao podloga za razvoj analitičkog mišljenja.
-
Jeste li strogi?
Ne znam. Postavljam si to pitanje otkad radim- ne bih htjela biti stroga, već dosljedna: da pritom učenici imaju točnu viziju što se smije, a što ne, što se treba znati za koju ocjenu i sl. Međutim, mislim da je ponekad bolje o tome pitati učenike jer su i nastavnici samo ljudi pa ponekad možda imaju krivu sliku o sebi.
-
Što mislite o današnjim učenicima?
Sve najbolje. Mislim da su djeca djeca i da dobijemo najčešće koliko damo. Naravno da ima negativnih primjera (ali njih je i prije bilo), međutim, prečesto zaboravljamo pozitivne- uzimamo ih zdravo za gotovo. Možda se promijenio način odgoja pa se ta činjenica vidi u radnim navikama i odgovornosti, ali to se može naučiti i u školi, tako da mislim da je tu manje-više sve isto. Bar se nadam da će se nastavnik potruditi da bude slično.
-
Što mislite o skidanju lektire s interneta?
Ničemu ne služi. Učenici skinu skraćenu verziju, ali onda to moraju naštrebati pa im je i to teško. Kao što rekoh prije, lektira ne služi tome da je prepišeš od kolege ili naštrebaš za ispit, tako da stvarno ne vidim prednost interneta u tome.
-
Koji Vam je najdraži hrvatski autor?
Ujević, Marinković, Šoljan... Odista ne znam- ovisi o raspoloženju i što mi se čita, iako sa sumnjom gledam u hrvatsku književnost zadnjih godina. Tu mi je možda najbolji Popović, ne znam- ovisno o raspoloženju.
Josipa Jukić, 8.c
Izvor: Melita Schmitz, knjižničarka
[
Povratak |
Ispiši članak |
]