Osnovna škola Eugena Kumičića

U centru je pa je svima gotovo pod nosom, mnogi ga svakodnevno vide, bili smo ondje već hrpu puta, onamo idemo u kino - odista, što se još može naučiti u Pučkom i zašto otići onamo?

Kao prvo, zato što su ravnateljica Danijela Fabric Fabijanac i voditelj kina Saša Šoltić više nego željni pokazati djeci što sve rade i što sve znaju. Kako je 7. c u pratnji razrednice i učiteljice HJ stigao u 17 sati, kao pravi domaćini i kozmopoliti, dočekali su nas, u maniri Britanaca, s čajem i vedrim osmijehom gospođe Dragice Pleše koja se pokazala kao vrlo vrijedna asistentica fotografa.

Osim 84 programa osposobljavanja i obrazovanja odraslih koje Pučko otvoreno učilište provodi, velik je naglasak stavljen i na suradnju sa slatinskom Malom scenom i na kinematografiju koja je prošle godine u Slatini imala stotu obljetnicu. 

Djeci je vrlo vrijedno vidjeti kako su projektori izgledali prije i koji su sve poslovi bili vezani uz projekcije filmova te što uopće znači izraz "filmska vrpca" jer je mnogi nisu nikad ni vidjeli.

Znate li vi koliko je filma (mjereno vremenom) stalo na ovaj komad filmske vrpce?

Iako učenici (većinom) u teoriji znaju da je jedna sekunda filma 25 kadrova, tog se znanja prisjete kad imaju provjeru iz medijske kulture, inače im ta činjenica i ne znači mnogo. Čuli su se svakakvi odgovori, ali nisu baš bili blizu pa je slijedilo iznenađenje kad im je gospodin Šoltić rekao kako je ovdje na vrpci otprilike 2 sekunde filma. 2 sekunde! Za jedan je dugometražni film (a taj izraz sad dobiva novo značenje) bilo potrebno prosječno 6 kolutova vrpci koje su išle u bubanj na prethodno prikazanom projektoru. Još je jedan šok uslijedio kad su učenici shvatili da su se ti kolutovi vrpce morali ručno premotavati da bi se film mogao gledati ispočetka i da nije bilo stroja koji  bi to učinio. Čovjek je bio taj stroj.

Nakon kratke, ali informativne šetnje poviješću filma učenici su krenuli u gledalište gdje su imali sat medijske kulture u smislu prepoznavanja filmskih izražajnih sredstava, a zatim su se s filma prebacili na kazalište i krenuli na scenu i iza nje upoznati prostorije vezane uz pripremu glumaca za kazališnu predstavu. Usporedili su i učionice te zaključili da su im ljepše na Sveučilištu (vjerojatno zato što su svjetlije), opustili se u gledalištu, saznali kako se štite autorska prava i da je autor filma redatelj i da bi film trebalo pamtiti po tome, a ne samo po glumačkoj postavi te su se znatiželjnici mogli upoznati s poslovima tehničara zaduženog za projekciju.

Sve u svemu, posjet je protekao u vedrom duhu zahvaljujući otvorenosti učenika, ali i dobrodošlici domaćina i, još važnije, bio je to sat medijske kulture i pismenosti u prostoru koji za medijsku kulturu živi - kao i njegovi zaposlenici.