Osnovna škola Eugena Kumičića

EUGEN KUMIČIĆ (Jenio Sisolski) rodio se 11.1.1850. godine u Brseču, u Istri. Bio je najmlađi od desetero djece oca Tome, veleposjednika i trgovca, ranije pomorca na tuđem trabakulu.Osnovnu pučku školu, normalku, završio je u Brseču, privatno, učeći kod tamošnjeg župnika koji je okupljao hrvatsku djecu i pripremao u početnim znanjima. Tada nije bilo ni državne ni pokrajinske škole. Da bi se mogao upisati u gimnaziju morao je prethodno pred zvaničnim školskim organima u Kastvu polagati završni ispit, nakon čega je stekao pravo upisa u Riječku hrvatsku gimnaziju. U školi je bio izvrstan, a učitelji su osobito hvalili “način i snagu u izricanju”.Nakon završene gimnazije u Rijeci, započeo je studirati medicinu u Pragu, a zatim nastavio povijest, zemljopis i filozofiju u Beču.

Radio je na gimnaziji u Splitu i Zadru, gdje se počeo baviti književnim radom. Dvije je godine proveo u Parizu i šest mjeseci u Veneciji, pripremajući profesorski ispit iz francuskog i talijanskog jezika, koje zatim predaje na zagrebačkoj realki (1879.-1883.). Tada se svojevoljno odrekao službe te se posvetio književnom i političkom radu kao Starčevićev sljedbenik. Bio je vođa tzv. “čiste stranke prava”, te njezin potpredsjednik. Niz godina bio je zastupnik u Hrvatskom saboru, gdje se istaknuo kao govornik i protivnik madžaronske politike. Uređivao je pravaške listove “Hrvatska vila” (1882.-1883.) i “Hrvatska” (1887.-1888.), u kojima je tiskao mnoge književne i političke članke.Za Kumičićevo formiranje kao pisca odlučno je prije svega njegovo seljačko podrijetlo, mjesto rođenja, a zatim i pripadnost pravaškom pokretu, koja se ogleda u neprikrivenoj tendencioznosti njegova književnog djela. Zbog eseja “O romanu” koji je napisao pod utjecajem Emila Zole, u svoje doba slovio je kao začetnik naturalizma u hrvatskoj književnosti.Pisao je romane, novele, drame, članke i eseje. Njegovi romani i novele obično se svrstavaju u tri skupine:U prvu skupinu spadaju romani i pripovijetke (Jelkin bosiljak, Začuđeni svatovi, Sirota i dr.) u kojima na pretežno romantičan način opisuje istarske ljude, u prvom redu ribare, pomorce i seljake.Drugoj skupini pripadaju tzv. gradski romani (Olga i Lina, gospođa Sabina) u kojima se naročito primjećuje utjecaj naturalizma.U trećoj su skupini povijesni romani (Urota Zrinsko-Frankopanska i kraljica Lepa). 

Djela:

• "Slučaj", novela (1879.)
• "Olga i Lina", roman (1881.)
• "Jelkin bosiljak", pripovijest (1881.)
• "Neobični ljudi", pripovijest (1882.)
• "Primorci", roman (1882.)
• "O romanu", esej (1883.)
• "Začuđeni svatovi", roman (1883.)
• "Ivan Turgenjev", esej (1883.)
• "Gospođa Sabina", roman (1883.)
• "Ubilo ga vino", pripovijest (1884.)
• "Sirota", roman (1885.)
• "Pod puškom", pripovijest (1886.)
• "Preko mora", pripovijest (1889.)
• "Saveznice", pripovijest (1889.)
• "Teodora", roman (1889.)
• "Otrovana srca", pripovijest (1890.)
• "Sestre", drama (1890.)
• "Obiteljska tajna", komedija (1890.)
• "Zablude naše kritike", esej (1890.)
• "Broj 84 i 85", pripovijest (1890.)
• "Crn Božić, pripovijest (1890.)
• "Tri mučenice", pripovijest (1890.)
• "Mladost-ludost", pripovijest (1891.)
• "Urota zrinsko-frankopanska", povijesni roman (1893.)
• "Pobijeljeni grobovi", pripovijest (1896.)
• "Poslovi", drama (1898.)
• "Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan i njihovi klevetnici", esej (1899.)
• "Petar Zrinski", povijesna drama (1900.)
• "Kraljica Lepa ili propast kraljeva hrvatske krvi", roman (1902.)