Osnovna škola fra Pavla Vučkovića Sinj

Folklorni odbor Đakovačkih vezova, uz podršku Grada Đakova i Turističke zajednice grada Đakova, sedmu godinu za redom organizirao je literarni natječaj u sklopu programa Malih vezova za sve učenike osnovnih škola.  Cilj literarnih radova bio je predstaviti odabrani kulturni element kraja iz kojeg učenici dolaze te podignuti svijest o njegovoj vrijednosti i važnosti kroz literarno izražavanje. Tema natječaja bila je ŽIVA BAŠTINA HRVATSKE. 

Učenica naše škole Tijana Čepelak (8. r.) osvojila je drugu nagradu za literarni rad Maleno mjesto života moga, mentorica učenici je Helena Budimir.

Članice Prosudbenog povjerenstva literarnog natječaja: Ivana Bilać, prof. hrvatskoga jezika, predsjednica povjerenstva, Krasanka Kakaš, prof. hrvatskoga jezika, Marija Gačić, mag. etnologije i kulturne antropologije i Maja Nikačević, dipl. učiteljica obrazložile su Tijanin rad riječima:

            Maleno mjesto života moga literarni je uradak koji nas svojim dinamičnim rečenicama i zornošću s lakoćom upoznaje s gradom Sinjem, njegovim znamenitostima i običajima. Iskustvenost autorice kroz jasan standardni jezik uz neke pojmove na dijalektu i strukturu rečenice te njihov informativan i zanimljiv sadržaj i prizore koje pred njega donose gotovo postaje iskustvenost čitatelja. Tekst je zaokružen osobnim tonom u kojem se čitaju velika ljubav prema baštini i ponos njome.

Dodjela nagrada i priznanja održat će se 27. lipnja 2024. godine u Đakovu.

Čestitamo našoj učenici i njezinoj mentorici.

Nagrađeni tekst naše Tijane je pod opširnije.

izvor: https://djakovacki-vezovi.hr/rezultati-literarnog-natjecaja-58-dakovackih-vezova/

Maleno mjesto života moga

Maleno, mirno i spokojno mjesto života moga, ponosne povijesti, prkosnih i hrabrih ljudi. Moj rodni grad pun života, moj Sinj. Okružen je planinskim lancima Kamešnice i Dinare ispod kojih se prostrlo Sinjsko polje kroz koje protječe naša kraljica i hraniteljica Cetina.

Na ulazu u grad, na Biljegu, zatvorim oči, osjetim topot konja, žamor gledatelja, miris pržine i čujem duboki glas: U sridu! Moje misli otputuju u mjesec kolovoz kada se svake prve nedjelje, u čast naše nebeske zaštitnice, Gospe Sinjske, koja je otjerala Osmanlije davne 1715. godine, trči viteška igra Alka kao vječni zavjet i poštovanje mojih hrabrih Cetinjana. Otvorim svoje oči, pogledam spomenik Alkaru, jedan od simbola Sinja, rad akademskog kipara Stipe Sikirice. Postavljen je na samom početku trkališta zvanom Biljeg odakle alkari kreću u galop. Svaki pogodak u sridu proslavlja se veselim usklicima gledatelja s tribina, pucanjem mačkula sa Starog grada i svirkom Gradske glazbe. Moji ponosni Cetinjani moraju imati oko sokolovo i čvrstu desnicu, a zvuk koplja koje udara u alku odzvanja cijelim trkalištem. I tako Alka, iz godine u godinu, usprkos svim povijesnim promjenama, prikazuje običaje naših pradjedova, junaštvo i hrabrost, ujedinjuje prošlost i budućnost. U osvit svoje tristote godišnjice 2010. godine, Alka je uvrštena na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva te je tako moj mali Sinj postao velik. Svaki dan prolazim trkalištem i prepoznajem mu svaki kutak jer se na njemu nalazi moja osnovna i glazbena škola. Prekrasni stoljetni divlji kesteni krase Alkarsko trkalište s obje strane i pružaju ljeti hlad, posebno alkarskim konjima jer miris listova tjera konjske muhe. Drvored je posađen početkom prošlog stoljeća, prema nekim pričama u spomen na vojnike koji su išli u Prvi svjetski rat. Šećući trkalištem, osjećam stope svih mojih predaka koji su ovuda prolazili želeći doći do centra gdje se nalazi najvažniji simbol našega grada, slika Čudotvorne Gospe Sinjske kojoj svake godine stižu rijeke hodočasnika, bosih i umornih nogu, noseći sa sobom sve svoje boli, patnje, zahvale i prošnje. Bježali su moji predci iz Rame pred Turcima predvođeni franjevcima, a sa sobom su nosili sliku Majke od Milosti. U velikoj bitki protiv Osmanlija 1715. godine Sinj je obranjen od moćnije turske vojske uz Gospin zagovor. U znak zahvale branitelji i vjerni puk okrunili su i okitili Gospinu sliku te je prenijeli u crkvu Gospe Sinjske, odakle i danas milo gleda svoj narod i štiti ga u svim nedaćama.

Živim u podnožju Starog grada, brda na kojem su ostatci srednjovjekovne utvrde i crkvica posvećena Gospi Sinjskoj. Izgradili su je Sinjani 1887. godine na dvjestotu obljetnicu dolaska cetinskog puka iz Rame. Često šetam Starim gradom, istražujem skrivene staze u borovoj šumi, slušam vjetar u visokim krošnjama i pjev ptica. Do samog vrha grada vodi spiralna staza na kojoj su ukrašene postaje Križnog puta sa skulpturama koje su izgradili poznati hrvatski kipari. Susrećem ljude koji uživaju u svježini borovine, sjede na klupama, vježbaju, šetaju ili s krunicama u ruci liječe dušu. Ponekad mi pažnju privuku nestašne vjeverice koje se igraju i u krošnjama traže hranu. Kad se popnem na vrh grada, sjednem na neki kamen pokraj crkve i Gospinog brončanog kipa pa promatram svoj Sinj kao na dlanu. Pogled mi odluta do moje kuće, ugledam svoju baku na terasi, nazovem je, a ona mi mahne iako me ne vidi, ali me čuje. Do mene dopre otkucaj sata s Kamička, zvjezdolike utvrde podno Staroga grada. Na utvrdi se nalazi kula koja je služila kao promatračnica, a na njoj sat koji zvoni tri minute prije punoga sata i na puni sat otkucava točno vrijeme. Na vrhu zvona je natpis: Od groma i zla vremena oslobodi nas Gospodine. Potječe vjerojatno od staroga narodnog vjerovanja da zvonjava zvona ili pucanje mužara rastjeruju oblake i tuču. Kamičak je zaštićeno kulturno dobro Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Toliko povijesti, toliko dobra na malom prostoru. Otkucaje sata ipak nadjača Zdravo Marija koju u podne oglasi zvono iz zvonika naše crkve, najljepša melodija pozdravlja našu Gospu. S osmijehom pogledam Gospin kip.

Podne i mene natjera da se spustim natrag u središte grada na pijacu kojom se širi miris arambaša i sinjskih uštipaka, ipak je vrijeme ručka. Stignem do Luce, moje omiljene fontane na Šetalištu Alojzija Stepinca. Ovaj lik djevojke koja pije vodu na izvoru prva je javno postavljena skulptura Stipe Sikirice, ali među nama Sinjanima je poznata kao Luca. Moji vršnjaci i ja obožavamo prskati se vodom iz njezinih ruku. Sjednem pokraj nje i ponovno zaklopim oči. Osjetim ljubav prema svome Sinju, gradu u kojem ljudi srdačno pozdravljaju jedni druge, poštuju i čuvaju svoju tradiciju i prenose je na nas djecu koja bezbrižno rastemo u malom mjestu slavne prošlosti.

Tijana Čepelak

8. razred

OŠ fra Pavla Vučkovića, Sinj

Mentorica: Helena Budimir, prof.