Kako pomoći sebi i drugima, osobito djeci

U sadašnjoj situaciji velike zdravstvene krize u cijeloj zemlji, ali i elementarne nepogode koja je pogodila oko četvrtinu naše zemlje, važno je podsjetiti kako možemo pomoći sebi i drugima, osobito djeci.

Prva stvar koju je važno imati na umu je: nudite i nudite podršku, jer su osobe u krizi otovrene za primanje, trebaju vas.

I drugo, ne zaboravite da oporavak teče u pravilu sporije nego što se nadamo, nego što bismo željeli, i skokovit je. Postoje razdoblja poboljšanja i pogoršanja, ali s vremenom znakovi traume su rjeđi i blaži.

U sadašnjem vremenu, važna je briga o sebi. Pokušajte u sadašnjoj situaciji stvoriti neku rutinu, za sebe i svoju obitelj. Razgovarajte o svojim osjećajima i sjećanjima, recite dugima za svoje potrebe, jer ako ih ne kažete jasno, možda će i podrška izostati. Pokušajte reducirati informiranje na razumnu mjeru, kako biste imali i priliku za odmak i neke druge aktivnosti koje morate ili koje vas vesele. Ali, usmjerite se samo na jasne I službene informacije. Optimističke slike za budućnost i maštanje o njima pomaže, ali zapamtite kako ovo nije vrijeme za donošenje velikih odluka, budite nježni i strpljivi sa sobom i odgodite odluke za kasnije.

U vremenu krize budite strpljivi prema djeci, bez obzira koje su dobi. Stvarajte strukturu u svojoj obitelji, planirajte zajedno s djecom, pomognite im u stvaranju osjećaja kontrole nad svakodnevicom. Tolerirajte im nekad ponašanje kao da su malo mlađi, i onima malima koji će pokazivati neko ponašanje koje su već bili prerasli, ali i onima velikima koji će htjeti više nježnosti, svjetlo u sobi noću… Imajte razumijevanja ako se dijete želi osamiti. I ako želi razgovarati s nekim drugim, umjesto s vama, podržite to, znači da zna što mu treba, kao i vi. Škola je sada drukčija, ali ne vršite pritisak. Ovo nije kriza škole, ovo je kriza veća od naše uske zajednice i svi smo pod stresom i uznemireni. Rutina da, ali uz naglasak na povezanosti i emocionalnoj sigurnosti. Potičite djecu da rade ono što vole, aktivnosti koje vole i u kojima uživaju. Općenito, u vremenu krize važna je sva dostupna podrška djeci, važno je dati im mogućnost da izraze i dijele teške osjećaje (u skladu s dobi i s osobom koja je njima važna), biti im model u nošenju sa situacijom i pokazati optimizam i vjeru u njihove snage. Budite im pri ruci, slušajte ih i dajte im osjećaj prihvaćenosti i poštovanja njihovih osjećaja, misli i potreba, te osjećaj sigurnosti

I budite strpljivi. Podrška je važna u sadašnjem trenutku, ali i dugoročno, za vrijeme koje je pred nama. Ukoliko sami ne dobivate dovoljno podrške u vremenu krize, ili su znakovi stresa koje prepoznajete kod sebe sve intenzivniji, potražite stručnu pomoć . Među svakodnevno dostupnim informacijama, pronađite broj neke od linija za psihološku pomoć. Brinući o sebi brinete tako i za druge.

Za kraj poklanjamo drevnu priču:

Jednom davno živio je stari rabin koji je volio poučavati. Poučavao je tolike generacije, da se ni sam nije mogao sjetiti koliko ih je bilo. Osim toga, bio je poznat po tome da je mogao čitati tuđe misli, znati što drugi misle. Svi su vjerovali u njegove moći i nitko u njih nije sumnjao.

Jednog dana, kad je rabin bio već jako star, odlučio ga je izazvati dječak po imenu Moša. Počeo je razmišljati kako pobijediti njegove moći. Razmišljao je i razmišljao, hodao unaokolo dok se zemlja nije utabala pod njegovim stopalima i dok se nije dosjetio. Otići će na livadu i uhvatiti leptira. Popom će, držeći leptira u ruci, otrčati do mudrog starca i pitati ga: „Rabine, što imam u ruci?“. Bio je potpuno siguran da će rabin reći ‘leptir’. Onda će ga pitati: „Je li živ ili mrtav?“ Ako rabin kaže da je mrtav, Moša će otvoriti ruku i pustiti leptira da odleti. Ali, ako rabin kaže da je živ, stisnut će leptira u ruci i rabinu ga pokazati uginulog.

S tom sjajnom idejom otrčao je do livade da uhvati leptira. Bio je potpuno siguran, kad nešto tražiš i to stvarno želi naći, da će uspjeti. I tako, uskoro je Moša imao leptira u ruci i bez daha i uzbuđen je otrčao rabinu.

Starac je spavao kad je Moša došao k njemu i ušao u sobu. Dječak je držao leptira u svojoj ruci, trudeći se da ga ne stisne i postavio prvo pitanje: „Rabine, što imam u ruci?“ Starac je razmišljao i nakon nekog vremena rekao: „Leptira, sinko, imaš leptira.“ Moša je bio zadovoljan, gledao ga je sjajnim očima i upitao: „Je li živ ili mrtav?“. Starac je zatvorio oči i milovao svoju dugu sijedu bradu. Ovaj put je jako dugo razmišljao. Kad je konačno otvorio oči svojim mekim glasom je rekao: „Sve je u tvojim rukama, sinko, sve je u tvojim rukama…“  (Mooly Lahad, 2000: Creative supervision)

Napisala: doc. dr. sc. Bruna Profaca, klinička psihologinja Poliklinike za zaštitu djecu i mladih Grada Zagreba

“Utjecaj korona virusa na djecu: Kako im pomoći u ovim teškim vremenima?”

Portal Dnevno.hr je objavio savjete psihologinje i članice Kriznog stožera Poliklinike za djecu i mlade Grada Zagreba Elle Selak Bagarić o tome kako se situacija zbog širenja epidemije korona virusa diljem svijeta, s obzirom da su zatvorene škole te da se nastava odvija na daljinu, sve je više ljudi u samoizolaciji, a broj onih koji ostaju u kućama postaje sve veći, može odraziti na djecu, te što svi možemo napraviti kako bi si olakšali i kako bi se prilagodili novim životnim rutinama?:

“Briga, anksioznost, tuga i strah su uobičajene emocije u izvanrednim situacijama, a njihovo izbjegavanje ih može učiniti još jačima i dugotrajnijima. Sve te emocije koje nam se trenutno miješaju mogu se odraziti i na našu djecu, stoga je bitno iz ove situacije u kojoj se svi nalazimo izvući ono najbolje.

U nastavku donosimo odgovore na pitanja poput: trebamo li s djecom razgovarati o korona virusu, kako se prilagoditi novom načinu života, te zašto je u konačnici bitno pridržavati se uputa od strane stručnjaka kroz detaljno objašnjenje psihologinje Selak Bagarić.

Pandemije nisu samo medicinski fenomen već utječu na pojedinca i društvo na mnogim razinama. Ljudi nalaze utjehu i sigurnost u predvidivosti svojih životnih navika i rasporeda, a u trenutku kad izbije pandemija, kada vlada daje upute o izolaciji te zatvaranju i otkazivanju svega što je utkano u našu svakodnevicu, mnogi od nas mogu doživjeti neugodne emocije. Osjećamo tjeskobu kao odgovor na nesigurnost situacije, tugu povezanu s gubitkom onoga na što smo navikli – naše dnevne doze i sreće (i nesreće), te ljutnju, na koga ili što god, u svojim mislima usmjerimo krivnju za novonastalu situaciju, pojašnjava psihologinja.

I dok smo fokusirani na sve što ne možemo raditi ili imati, dok osjećamo napad na svoju slobodu jer se (privremeno) rastajemo od života kakav znamo, dok se ljutimo jer nam je otkazano putovanje, koncert, jer ne možemo u kino, jer ne možemo slaviti rođendan s prijateljima, jer ne znamo što će se dogoditi ne smijemo zaboraviti da i dalje možemo komunicirati, učiti o svemu onome za što inače nemamo vremena, doista čuti našu djecu, čitati knjige, nazvati prijatelje, mamu, baku… možemo voljeti, brinuti, razumjeti druge i čuvati njih i sebe. Nismo nemoćni sve dok to sami ne odlučimo biti. Djeca uče promatrajući nas odrasle, i najglasnija je poruka upravo ona koju vide iz naših postupaka. Postoje i životne lekcije koje nam korona virus daje.

Budite otvoreni i dostupni djetetu i prihvatite i neugodne emocije

Naša nas djeca poznaju i prepoznaju emocionalnu klimu u kojoj se nalaze. Dobro je razgovarati i o tome kako oni doživljavaju vas, osjete li zabrinutost ili strah. Ne trebamo se praviti da nas sve ovo ne pogađa, već normalizirati osjećaje u ovoj za sve drugačijoj situaciji, uz poruku da će proći i da je važno da se sami trudimo oko toga da se zaštitimo. Briga, anksioznost, tuga i strah su uobičajene emocije u izvanrednim situacijama, a njihovo izbjegavanje ih može učiniti još jačima i dugotrajnijima. Osvijestite ih, kao i misli i tjelesne senzacije koje se s njima javljaju, te upoznajte sebe i svoje načine reagiranja, a potom pomozite i djetetu da učini isto, pa zajedno razgovarajte o tome što pomaže kada se tako osjećamo. Ne bojte se razgovarati s djecom o korona virusu. Većina djece već je čula za virus, pa roditelji ne bi trebali izbjegavati razgovarati o tome. Ako ne pričamo o nečemu, djeca zapravo mogu više brinuti. Prvo ih trebamo slušati i pitati, pa tek onda iznijeti neke činjenice i s djetetom proći pravila koja su sada bitna. Možemo pitati npr. “Danas svi pričaju o korona virusu, ispričaj mi što si ti čuo/la”; te “Kako to tebi zvuči/kako se to tebi čini/izgleda? Ima li nešto što bi ti mene htio pitati?”, vodeći računa o razvojnoj prikladnosti informacija koje im dajemo. Ono što je važno u svakoj dobi jest biti dostupan djetetu. Dajte im dovoljno prilika da oni vama postave pitanja. Vaš je cilj izbjeći razvoj fantazija ili informiranja putem neprovjerenih izvora. Usredotočite se na ono što radite da biste svi ostali sigurni te djetetu naglasite sve mjere opreza koje poduzimate, te i njega naučite da čini isto.

Budite uzor djetetu

Iz anticipiranog osjećaja straha, reakcije poput pretjeranog praćenja medija, nagomilavanja namirnica i pokušaja zadržavanja navika suprotno preporukama stručnjaka nekima mogu dati prividan osjećaj kontrole onome što izgleda kao bespomoćna situacija. Osim što se moramo boriti protiv preplavljivanja osjećaja panike nasuprot razumu.

Ovo nam je i prilika da naučimo kako procijeniti točnost i vrijednost informacija kojima nas mediji, ne samo sada nego i inače, obasipaju. Važno je da roditelji znaju i  kako se danas odgoj odvija putem brojnih medija, i da, ukoliko se ne potrude sami sjesti s djetetom i odgovoriti mu na pitanja koja ima, dijete će potražiti odgovore na neprovjerenim mjestima, što otvara put strahovima, preplavljenosti, fantazijama, a onda i posljedicama istih. Sada je trenutak i da djeci svojim vlastitim primjerom pokažemo kako je najbolja i najvažnija prevencija – kritičko razmišljanje, a u razgovoru s njima usmjerimo da nas sve pitaju što ih zanima, a ako ne znamo odgovor, zajedno ćemo potražiti informaciju – na pouzdanim mjestima.

Naglasite djeci i da je važno da odgovorno postupamo i prema drugima i njihovom zdravlju i postavite granice ako su dovoljno stari da samostalno izlaze van – u redu je u ovim okolnostima inzistirati da se ne kreću u zatvorenim prostorima s grupama ljudi. Ali onda se potrudimo da se i mi odrasli držimo te odluke.

Držite se rutine (nešto staro, nešto novo)

Školarci imaju organiziranu nastavu putem TV-a, a roditelji rade od kuće. Ovo je poremetilo dosadašnji ritam i strukturu, no neke stvari zadržite – poput vremena odlaska na spavanje, pisanja zadaće, objeda i slično. Također, otvoren razgovor roditelja  s djecom o tome da ovo nije raspust te da se od njih očekuje da, iako je nastava od kuće, djeca to shvate ozbiljno.  Studije su pokazale i da je planiranje i usvajanje novih rutina koje nas usmjeravaju i povezuju s onim što je doista važno u životu najbolji recept za mentalno zdravlje. Važno je uspostaviti strukturu, predvidljivost i smisao. Gdje, kada i kako se igra, uči ili radi od kuće treba zajednički isplanirati, ali uz svjesnost da se svi trebaju biti malo prilagodljiviji i fleksibilniji. Prilagodite i uskladite raspored svog djeteta i svoje radne zadatke koliko god je moguće. Ako i partner ostaje doma, prvo zajedno sjednite i napravite raspored tako da „pokrivate“ jedno drugo u obavezama. Isplanirajte nekoliko dana unaprijed djetetove aktivnosti u izolaciji, obuhvaćajući i vrijeme za učenje, igru, maženje i razgovor s vama, učenje, istraživanje i socijaliziranje s drugom djecom i važnim osobama– u ovom slučaju, telefonski i putem društvenih medija. Ovo činite na način da je i dijete uključeno i da samo bira između aktivnosti koje želi uključiti u raspored.

Vrijeme za nas i naše

Svijet je na trenutak zastao, dovoljno da kao roditelji posvetimo vrijeme i pažnju svemu onome za čime inače s djecom čeznemo. Ako djetetu predstavimo situaciju na takav način, ono će se bolje i prilagoditi. Ovo nam vrijeme pomaže da shvatimo bez čega ne možemo, bez čega ne želimo, a bez čega nam je i bolje. Svi maštamo o nekim boljim danima u kojima smo dovoljno smireni, odmorni i raspoloženi da se posvetimo našim najbližima više od onog što raspored predviđa. No, to  rijetko stignemo u našim užurbanim stilovima življenja. Sada nam situacija omogućuje da su prioritet, ne samo deklarativno, baš oni naši, koji s nama ostaju na kraju dana. Na izolaciju zato ne treba gledati kao na gubitak, već priliku da odnose, bilo putem skypea i društvenih mreža, bilo u dnevnom boravku, na kauču, produbimo, obnovimo, popravimo, iznova izgradimo. Sve one koje smo uzimali zdravo za gotovo sada gledamo drugačije – razmišljamo o njihovom zdravlju, njihovim potrebama i željama. Stvari koje nam kroz svakodnevnicu prođu neizgovorene sada možemo verbalizirati – volim te, nedostaješ mi, kako si? Tu sam za tebe. Jer to doista i možemo, i trebamo biti. Osvrnite se oko sebe. Koliko često inače imate priliku s obitelji u isto vrijeme objedovati? Ima li vaš dom policu napunjenu društvenim igrama, ili svatko od vas ima svoj gadget s kojim se osamljuje u drugoj prostoriji? Koliko je „naše“ vrijeme doista kvalitetno?

Danas, a ne sutra

Ovo sasvim sigurno nisu najbolja vremena, niti se odvijaju našim izborom. No, u situaciji u kojoj svi zajedno sada jesmo, umjesto da ruminiramo oko toga što bi se sve moglo dogoditi te kreiramo crne scenarije, možemo se usredotočiti  na sadašnjost i stvaranje smislenih trenutaka. Istraživanja pokazuju kako je subjektivan osjećaj zadovoljstva životom zapravo naša mogućnost da uživamo u ovdje i sada, odnosno, da percipiramo blagostanje u svakodnevici. Koncerte pratimo s mobitelima u rukama, godišnjih se odmora sjećamo s fotografija, ne kroz uspomene, a dok s djecom pričamo, u glavi vrtimo film što sve još kasnije moramo učiniti. U trenucima kada trebamo uživati, mi u mislima imamo niz filmova koji se odigravaju u pozadini i odvlače nas od toga da smo prisutni. Kada doručkujemo, mi razmišljamo o tome hoćemo li stići na posao, a na poslu hoćemo li imati vremena s djetetom kod kuće napisati zadaću, a kada dođemo doma, umorni smo i u mislima već u krevetu. Zastanimo na tren, udahnimo i pogledajmo oko sebe – koga i što sve imamo? U ovo vrijeme moramo razgovarati s djecom svakog uzrasta, vodeći računa o tome koliko i koje informacije razumiju, ali im i dati prostor da nas pitaju i podijele sve što ih muči. Kada djeca znaju da smo voljni razgovarati, veća je šansa da će nam se i obratiti kada im treba podrška, a to je najvažnije. Prvo o korona virusu, a onda i o drugim stvarima koje ih muče. Roditelji, iskoristite ovo vrijeme za razvoj odnosa povjerenja. Nekada nas sama činjenica da smo doma zavara da to znači da se djetetom i kvalitetno bavimo. Dijete treba pažnju i vrijeme samo za sebe i važno je da u izolaciji imamo isplanirane aktivnosti s djetetom kojima se ono, a i mi, veselimo, a u kojima svi sudjelujemo.

Empatija i odgovorno ponašanje

Uz katastrofične poruke kojima smo danas izloženi, zaista nam svima treba imati nekoga kome vjerujemo, tko će nas svojim tonom glasa i smirenošću utješiti. Ono što ovakve situacije donose je podsjetnik koliko smo zapravo ranjivi kao ljudi, ali i često emocionalno nedovoljno povezani. Danas vidimo kako se zdravlje drugih u svijetu itekako tiče svih nas, i u ovome smo izazovu gdje god bili – zajedno. Slijeđenje preporuka stručnjaka može nam pomoći u prevladavanju ove krize. Sam naš ostanak doma nekome može spasiti život. Moramo se ponašati odgovorno ako želimo imati odgovornu djecu. Vodimo računa da odrastaju očiju širom otvorenih – jesmo li ponosni na ono što vide kada nas pogledaju?”

Izvor: Dnevno.hr: https://www.dnevno.hr/vijesti/ugledna-strucnjakinja-za-dnevno-progovorila-o-utjecaju-koronavirusa-na-djecu-evo-kako-im-pomoci-u-ovim-teskim-vremenima-1443703/

UČENJE NE MORA BITI MUČENJE

U prezentaciji na dolje priloženoj poveznici možete pronaći savjete kako lakše organizirati učenje prilikom nastave na daljinu.

https://sway.office.com/YKOr83WHulJ9zwiM?ref=Link&loc=play&fbclid=IwAR2DeHLiAxo21txH2cHzVkGir7fzrTPqjeF9GAyAG4gFivq8bxGj-26qidI 

Opće smjernice za organizaciju nastave na daljinu

Izvođenje nastave na daljinu predstavlja izazov za učitelja i učenika, ali i za cjelokupnu obitelj jer se proces učenja i poučavanja odvija kod kuće pa je potrebno osigurati određene preduvjete za učenje, ali i procijeniti koliko zapravo treba učiti. Stoga je ova preporuka napisana na jednostavan način s konkretnim primjerima koji mogu biti od pomoći učenicima, učiteljima i roditeljima/starateljima.

Cijeli tekst preporuke možete vidjeti u priloženom dokumentu.