Osnovna škola "Đuro Ester" Koprivnica

Naša škola je 11. i 12. studenog 2010. sudjelovala na 4. susretu „Mreže škola bez nasilja“ u Zagrebu. Na susretu su se okupila  djeca, učitelji, stručni suradnici i ravnatelji iz cijele  Hrvatske. U    radionicama  smo izmjenjivali   iskustva  o  nasilju  među djecom i  pokušali  naći  neko  zajedničko  rješenje.

Razmijenili smo razna iskustva koja se već provode u  našim školama:

a) vršnjaci – pomagači: učenici koji žele zaustaviti nasilje i pomažu zlostavljanim učenicima i zlostavljačima  da  ih povedu na dobar put

b) sandučić povjerenja: postaviti  sandučiće u škole u koje bi djeca  mogla  stavljati poruke sa svojim problemima

c) stručno osoblje: potražiti pomoć u bilo koje vrijeme u školi od stručnog osoblja (pedagog, psiholog, defektolog) i učitelja

d) dobrotvorni rad: trebalo bi stimulirati one koji zlostavljaju nekim dodatnim aktivnostima, poput sporta, igraonica, humanitarnog rada i sl. kako bi im skrenuli pozornost s loših misli

Najčešći dječji  problemi zbog kojih dolazi do vršnjačkog zlostavljanja  su ovisnost o alkoholu i drogi: djeca u ranim godinama počinju s konzumiranjem alkohola i droge i na taj način dobivaju veliku snagu i misle da su glavna  u društvu i da ih ostali moraju slušati i izvršavati njihove zahtjeve, a ako im se netko suprotstavi, dolazi do maltretiranja i omalovažavanja i na kraju sve završava nasiljem.

Da  bi se to spriječilo, trebali bismo pravovremeno intervenirati. Sva ta djeca koja se na neki način osjećaju ugrožena od svojih vršnjaka trebala  bi odmah potražiti pomoć kod svojih roditelja,u čitelja i stručnog osoblja u školi. Često takva djeca imaju strah od svojih vršnjaka jer im zaprijete ako će o tome bilo s kime pričati da će ih maltretirati. Zato bi jedno od rješenja bilo da se postave sandučići povjerenja gdje bi djeca mogla iznositi svoje probleme na tajnovit način.

Također bi bilo dobro da stručno osoblje osnuje „Facebook“ grupu gdje bi djeca mogla postavljati razna pitanja o nasilju, tj. kako se  snaći u takvoj situaciji, a oni bi nam ponudili određenu pomoć. Štoviše, reklamirati škole bez nasilja i na neki način stimulirati takve škole određenim školskim pomagalima. Najbolja bi  bila ona škola koja ima najmanje zlostavljanja.

No, kako do toga doći? Najbolje bi bilo na satovima razredne zajednice osmisliti igru „semafor“ gdje bi djeca na crvene papiriće pisala imena najgorih učenika, na žute papiriće srednjih učenika i na zelenim papirićima upisivala bi imena najboljih učenika. Tada bi to trebalo javno pročitati i s onim učenicima koji su na crvenim papirićima trebalo bi poraditi stručno osoblje. Nakon  određenog vremena anketu bi trebalo ponoviti da se vidi da li ima kakvog napretka.

Djecu zlostavljače treba dobro preispitati odakle dolazi njihova volja za maltretiranjem ostale djece. Možda su ključni problemi iz njihovih obitelji pa bi bilo dobro pozvati u pomoć i njihove roditelje. Možda sami roditelji maltretiraju svoju djecu, nemaju dovoljno vremena za razgovor i rješavanje problema svoje djece pa takvo iskustvo djeca prenose na drugu djecu. Samim time su nesretna, nezadovoljna u svojoj zajednici i da skrenu pozornost na sebe podliježu nasilju.

Također smo razgovarali da i pojedini nastavnici vrše pritisak nad nama djecom, pogotovo koji su stariji (svaka čast izuzecima), nervozni  su na našim satovima, nemaju razumijevanja za nas, neki smatraju da sve možemo naučiti na jednom satu i sl. I takva ponašanja ostavljaju loš utjecaj na nas djecu.

Zaključak sa ovog susreta je da se svi moramo suprotstaviti nasilju i jasno reći da NASILJE NEMA SMISLA !!

                             Diana Veljanovska, 7.c