Osnovna škola "Đuro Ester" Koprivnica

Festival za djecu i mlade Jaje održan je od 13. do 14. listopada u organizaciji Kazališta Oberon i tvrtke Hartman d.o.o. koji već tradicionalno uoči Svjetskoga dana jaja učenicima grada Koprivnice poklanjaju kvalitetne kazališne predstave za djecu i mlade.

Na Festivalu su i ove godine sudjelovali učenici naše škole. Skupina darovitih učenika i članova Novinarske grupe pod vodstvom školske knjižničarke Nikoline Sabolić u petak 13. listopada posjetila je izvrsnu kazališnu predstavu Semafor.

Učenici 4.b razreda s učiteljicom Jasnom Tolnaj i drugi učenici naše škole u pratnji roditelja posjetili su kazališne predstave Srce veće od mene samog i Djedova priča, koje su održane u subotu 14. listopada u Domu mladih.

U nastavku pročitajte osvrt učenice Maše Kresojević na predstavu Semafor.

Autist i semafor

Semafor je uređaj za signalizaciju i regulaciju prometa; kada se upali crveno svjetlo krećemo, a kada se upali, zeleno… - Joj, krivo! No, nema veze… Ova predstava ionako nije o sigurnosti u prometu. Istina, radnja započinje u policijskoj stanici. Kako je rekla glavna zvijezda predstave, Mila: “Počnimo od početka.”

Predstavom „Semafor“, u izvedbi Gradskog kazališta „Zorin dom“ Karlovac, 13. listopada otvoren je kazališni Festivala za djecu i mlade Jaje u Koprivnici. Događanja  pratimo očima Mile, sestre autističnog dječaka Viga. Mila službeniku policije pripovijeda o svojem djetinjstvu pokušavajući mu dočarati pogled na svijet njezinog brata, autista. Njezini roditelji balansiraju njihov donekle (dis)funkcionalan brak, poslove i brigu o Vigu toliko dobro da su zaboravili posvetiti se Mili. Ona se polako udaljava od obitelji u svijet svojih izvrsnih SF priča s kojima osvaja nagrade, ali ne i pažnju roditelja. S druge strane, središnji motiv semafora, kao simbol pravila i reda, služi Vigu kao orijentacijski stup svakodnevice. Naime, njegovo duševno stanje ovisi upravo o neodstupanju od postavljenih pravila i strogom ponavljanju rutinskih radnji – tek tako može donekle dobro funkcionirati u društvu. Kako Vigo i Mila rastu, susreću se s novim problemima. Na humorističan način likovi nas uvlače u svoj tinejdžerski život, u koji se teško uklopiti i kada si „neurotipičan“, a još teže ako si „atipičan“.

Zaplet se dogodi kada razmaženi policajčev sin počne maltretirati Viga i njegovu sestru. Jedne večeri družina nasilnika napadne Viga i Milu. Mila se brani, ali uzrujani Vigo pobjegne. Kad Mila uplakana dolazi kući, počinje potraga za Vigom. U svoj toj zbrci, Mila napokon nađe brata, ali nađe ih i policajac, otac nasilnika. On nasrne na Viga, a Mila braneći brata fizički nasrne na policajca. Tako je Mila završila u policijskoj postaji i sve objasnila šefu policije. Šef se ispričao jer nije znao za teškoće u razvoju i poremećaj u spektru autizma, mislio je da je Vigo na drogama.

U liku šefa policije prepoznajemo snagu predrasuda, kako su ljudi spremni pretpostavljati prije nego što promisle i znaju kako doista stvari stoje. Naravno, Mila je svejedno kažnjena zbog napada na policajca. Mila prihvaća svoju kaznu te razumije posljedice svojih ponašanja (za razliku od mnogih) i ne žali za ničim. Svojim činom nije branila brata samo do nasilnika već i od sveprisutnog društvenog nerazumijevanja, neprihvaćanja i okrivljavanja.

Predstava dotiče razne probleme, oko kojih glave razbijaju odrasli ljudi, skrivene u naizgled beznačajnim situacijama. Često su baš takve situacije ušutkane i skrivene od javnosti, u nadi da će biti zaboravljene. E, zato nam treba glas razuma. Za slobodu mišljenja i za spas od nasilja.

Maša Kresojević, 6.a