Osnovna škola "Đuro Ester" Koprivnica

Intervju s gostima sportašima

na sportskoj priredbi „Lino višebojac“

8. prosinca naša je škola bila domaćin sportske priredbe „Lino višebojac“ koju organiziraju Sportske novosti i Podravka pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti i športa.

Gosti na priredbi, između ostalih,bili su poznati hrvatski (i koprivnički) sportaši:

Zoran Primorac-stolnotenisač, Sandra Paović- stolnotenisačica, Mario Gregurina –nogometaš i Jurica Srbiš-šahist.

Članovi novinarske grupe naše škole tom su prigodom svakom od njih postavili nekoliko pitanja i zamolili ih za razgovor.

Zoran Primorac                                  

Stolni tenis-moja prva i zadnja sportska ljubav                                           

Zoran Primorac rođen je u Zadru 1969. godine. Jedan je od najboljih svjetskih stolnotenisača. Ostvario je vrhunske rezultate na domaćim,  međunarodnim i olimpijskim natjecanjima.

Kada ste i kako počeli igrati stolni tenis?

Počeo sam sa sedam godina. Moj tata je radio zajedno sa stolnotenskim trenerom koji je pozvao djecu svih svojih  prijatelja u  dvoranu gdje se igrao stolni tenis. Odmah mi se taj sport   svidio i to je bila moja prva, a ostala je i zadnja sportska ljubav.

Od mnogih medalja koje ste osvojili koje su vam najdraže, koje biste izdvojili?

Pa sigurno je najvrjednija olimpijska medalja u Seulu 1988. godine. To je jedna od najvrjednijih, ali ima i drugih meni dragih  medalja poput osvajanja svjetskog kupa, svjetske  medalje, europske, državne...ali je  nekako najjača i najvrjednija ta olimpijska medalja.   

Bili ste na nekoliko Olimpijskih igara.

Što vam znači sudjelovanje na Olimpijskim igrama ?

Pa bio sam inače na šest olimpijada od 1988. do sada. Olimpijske igre su  vrh svega, najveća sportska manifestacija i svako sudjelovanje na olimpijadi puno mi je značilo kao sportašu. Biti dio olimpijske priče-san je svakog sportaša. Kada sam bio mali, to je bio moj najveći san, a evo ,nadam se, da ću dogurati i  do svoje sedme olimpijade. Meni je to osobno velika čast i zadovoljstvo. Što se tiče samog Londona, sigurno neću biti među mlađim sudionicima, ali će svakako biti lijep osjećaj boriti se za najviši plasman. Ja ću dati sve od sebe i nadam se dobrom rezultatu.

Predsjednik ste Hrvatskog kluba olimpijca. Možete li nam nešto reći o tome?

To je klub koji okuplja uglavnom sve olimpijce. U skupštini  su ,naravno,svi osvajači olimpijskih medalja. To je velika odgovornost i čast da budeš predsjednik jednog takvog kluba, da zastupaš sve olimpijce. Mi se borimo da poboljšamo status svih sportaša i olimpijaca, da se duh olimpizma čuje i širi po cijeloj Hrvatskoj, da promičemo olimpizam, da se borimo za naše prijatelje olimpijce. To je meni stvarno jedna velika čast i zadovoljstvo, stoga uživam biti predsjednik tog kluba.

Lino višebojac za nas je danas bio poseban doživljaj, nadamo se i za vas.

 Koja je vaša poruka za učenike naše škole?

I za mene je ovaj Lino višebojac bio poseban doživljaj. Ovo mi je treći put da sudjelujem u Linu višebojcu i svaki put je sve bolje i bolje. Evo sada sam došao u Koprivnicu koja je grad rukometa  i baš mi je drago što sam mogao sudjelovati u svemu tome s djecom.  Neka djeca stvarno imaju sportske talente i drago mi je što se bore za to. Želio bih im poručiti  neka se više bave sportom, neka se bore za svoj san i neka uživaju u tome što rade.

                                                                                            Razgovarala:Ana Kolar, 8. razred

Sandra Paović

Ako daš sve od sebe, već si pobjednik.

Sandra Paović (Vukovar,1983.) hrvatska je olimpijska reprezentativka u stolnom tenisu. Sudjelovala je  2008. na Olimpijskim igrama, puno je postigla u europskom i svjetskom stolnom tenisu. Nažalost, 2009. je doživjela tešku prometnu nesreću kod Pariza nakon koje se doslovce morala boriti za život.

Možete li nam reći kako ste i zašto među svim sportovima izabrali baš stolni tenis?

Da budem iskrena, nisam izabrala ja, izabrao je tata jer sam imala samo pet godina kad sam počela igrati stolni tenis. Ja sam odrasla u Vukovaru i tamo smo imali stolnoteniski klub. Tata je, eto, odlučio umjesto mene, ali moram reći da nije mogao nikako bolje izabrati jer je meni taj sport najljepši i najdraži od svih sportova.

Koje biste uspjehe i medalje izdvojili?

Svaki je uspjeh jedna posebna priča i svaki se pamti cijeli život. Ako već moram neki izdvojiti, onda je to finale  na prvenstvu Europe gdje sam igrala skupa s Tamarom Boroš i Andreom Bakulom. Zamalo smo postale prvakinje Europe, ali ponekad vam treba i malo sportske sreće. Ipak mislim da će mi to finale posebno ostati u sjećanju.

Sudjelovali ste 2008. na OI u Kini. Kakav je osjećaj za  sportaša biti u reprezentaciji i braniti boje svoje zemlje?

To je sigurno nešto posebno, o tome sam maštala od svoje pete godine. Stolni tenis mi je, uz školu, bio sve. Nisam imala puno vremena za igru i prijatelje pa sam to nadoknađivala sportskim uspjesima. Prijatelje sam našla među sportašima, družili smo se na treninzima i natjecanjima , tako sam doživjela vrlo lijepe trenutke. Ali igrati u reprezentaciji i braniti boje svoje zemlje poseban je osjećaj jer se boriš i za ljude s kojima dijeliš domovinu.

Poznato nam je da ste 2009. doživjeli tešku prometnu nesreću kraj Pariza. Što vam je u tim trenucima značila podrška vaših bližnjih i cijele hrvatske javnosti?

U tom teškom trenutku podrška mojih bližnjih bila mi je sve što sam imala. Nesreća je bila vrlo teška, mnogih se detalja niti ne sjećam. Znam da mi se život u trenu promijenio. Umjesto da se borim za poene za teniskim stolom, ja sam se najprije morala boriti za život, a poslije i za svaki korak da stanem na svoje noge. Bilo je jako teško, ali nisam odustajala jer sam znala da bez borbe  neću uspjeti. Podrška moje obitelji, prijatelja iz sporta i cijele hrvatske javnosti davali su mi snagu, jačali mi nadu i vjeru da ću uspjeti. Na neki je način sva ta pozitivna energija prelazila na mene i ja sam nekako oživjela i zaživjela. Sretna sam što sam  ponovno stala na svoje noge iako su u početku izgledi za to bili minimalni.

Kako ste se danas osjećali među nama?

Mene su danas posebno dirnuli učenici, njihovo navijanje i cijela ova atmosfera. Nisam mogla zamisliti da se djeca tako bore, da se raduju svakom  osvojenom poenu. Danas sam se i ja osjećala kao dijete i sretna sam  što sam s njima mogla dijeliti tu radost.

Možete li nešto poručiti učenicima naše škole?

Danas sam ovdje u dvorani zapazila jedan  odličan transparent koji glasi:

„Ako daš sve od sebe, ti si pobjednik.“

Potpuno se  slažem s tim i to je ujedno i moja poruka učenicima. To vrijedi, ne samo za sport, nego i za sve izazove koji nas čekaju u životu. Dati sve od sebe, boriti se i ne odustati  ma kako bilo teško. Samo tako možemo uspjeti u onome što želimo.

                                                                                      Razgovarala: Marija Vertuš, 8.razred

Mario Gregurina

Vrhunski sport traži svakodnevno odricanje

Mario Gregurina rođen je u Koprivnici 1988. i poznati je nogometaš koprivničkog nogometnog kluba“Slaven Belupa.“

Kako si počeo igrati nogomet?

Nogomet je moja velika ljubav već od malih nogu. A kad sam se odluči baviti nogometom, trebao sam veliku podršku svojih najbližih. Iza mene je dugi put od nekih petnaest godina upornog rada i treniranja jer profesionalni sport traži svakodnevno odricanje. Nije uvijek bilo lako, ali ja sam zadovoljan jer sam ostvario svoj cilj.

Što tebi osobno znači nogomet i bavljenje sportom?

Meni je osobno nogomet i izvor zarade i sredstava za život jer sam profesionalni sportaš.

Isto tako baveći se sportom , čovjek može puno naučiti o životu. Sport nas potiče na aktivnost da ostvarimo što bolje rezultate, uči nas da bez želje za uspjehom,bez ambicija i upornosti ne možemo uspjeti ni u životu. Zato bih preporučio djeci da se što više bave sportom.

Možeš li nam to malo pojasniti?

To ne znači da svatko mora postati vrhunski sportaš. Bavljenje sportom je korisno za zdravije odrastanje djece jer se uče boriti i svladavati razne prepreke. U sportu, kao i u životu, jednako je važno znati se radovati uspjehu i prihvatiti poraz koji će te potaknuti da ne odustaneš već da se i dalje boriš.

Kako si doživio ovaj današnji Lino višebojac i što bi poručio učenicima naše škole?

Ja sam prvi put na ovakvoj priredbi. Sretan sam što sam danas ovdje jer sam i ja bio učenik ove škole. Klinci i atmosfera u dvorani bili su fenomenalni, natjecatelji su pokazali kako se treba sportski boriti.držim im „fige“ i neka samo tako nastave dalje pa će sigurno ostvariti svoje ciljeve u životu.

                                                                    Razgovarao: Andrija Bricelj, 8. razred

Jurica Srbiš

Šah -  sport koji zahtijeva koncentraciju i logičko razmišljanje

Jurica Srbiš rođen je 1995. u Koprivnici. U šahu je dosad postigao vrlo zapažene rezultate na regionalnim i državnim natjecanjima, a nedavno je bio na Svjetskom šahovskom prvenstvu u Brazilu.

Kako si se počeo baviti šahom?

Šah sam počeo igrati kada sam imao otprilike sedam godina. Tada nisam baš puno znao o šahu, u šahovsku školu upisali su me roditelji. Igrajući ga polako sam ulazio u njegove tajne, sve više me privlačio jer zahtijeva posebnu koncentraciju i logičko razmišljanje.

Tko ti najviše pomaže i tko te podržava?

Svi mi oko mene pomažu pogotovo moja obitelj, predsjednik kluba, treneri, prijatelji u klubu i još puno ljudi.

Koji su tvoji šahovski uzori?

Moji šahovski uzori su Hrvoje Matijević i Vedran Bači koji su također postigli velike rezultate u šahu a sada rade s mladima i vode naš šahovski klub.

Koje bi svoje uspjehe i medalje izdvojio?

Izdvojio bih medalju za prvaka Hrvatske, lijepo sam se osjećao i kao seniorski prvak županije, a sretan sam bio kad smo kao ekipa osvojili peto mjesto u Europi. Poseban doživljaj za mene su zlatne medalje koje sam sa svojim prijateljima za ovu školu osvajao na državnim školskim natjecanjima.

Nedavno si bio na Svjestkom šahovskom prvenstvu u Brazilu. Kakvi su tvoji dojmovi s tog natjecanja?

U Brazilu je bilo jako lijepo. Za mene je bio poseban doživljaj vidjeti i upoznati novi dio svijeta. Bio mi je to jedan od ljepših doživljaja u životu.

Bio si učenik ove škole? Kako se danas osjećaš i kakva su tvoja sjećanja na ovu školu?

Osjećam se malo nostalgično. Ovdje mi je bilo jako lijepo, čujem da je danas još ljepše. Kada bih mogao, vratio bih se još malo, ali život ide dalje,u srcu ostaju lijepa sjećanja na ovu školu i dane provedene u njoj.

                                                                            Razgovarala: Diana Veljanovska, 8.razred.

Članovi novinarske grupe (Ana Kolar, Marija Vertuš, Diana Veljanovska, Andrija Bricelj), gosti sportaši (Zoran Primorac, Jurica Srbiš, Sandra Paović, Mario Gregurina)  i ravnateljica škole Sanja Prelogović.