Osnovna škola Goričan

        U goste  nam je došao gospodin Zvonko Kalanjoš iz Goričana, koji je romskog porijekla. Na ovom satu razrednika istraživali smo sličnosti i razlike po boji kože, nacionalnosti, vjeroispovijesti i materinjem jeziku.

Pričao nam je o romskom narodu, vjeroispovijesti, običajima i kulturi. Saznali smo da su naziv Romi dobili od njihove riječi (rom ili manuš = čovjek). Romi sebe na svom jeziku nazivaju Romima, dok ih pripadnici drugih naroda vrlo često, iz poruge, nazivaju Ciganima. Sami Romi nikada nisu koristili taj naziv za svoj narod. Riječ ,,Ciganin'' znači skitnica, lutalica, beskućnik. U Hrvatskoj se zahtijeva da se ih naziva Romima, mada ima ljudi koji ih još uvijek nazivaju pogrdno. Romi su u prošlosti stalno selili iz mjesta u mjesto. Narod koji tako živi nazivamo nomadi. Romi su najprije živjeli u dalekoj državi Indiji. Indijci imaju tamniju kožu od nas, ali nisu crnci. Zbog toga i Romi imaju tamniju kožu. Putujući došli su do države Rumunjske u kojoj su se najduže zadržali. Zato je njihov jezik jako sličan rumunjskom jeziku. To je negdje pročitao gospodin Kalanjoš. Želio je to istražiti pa je jedne godine otišao u Rumunjsku i stvarno, lako je razgovarao s Rumunjima. Na internetu smo pročitali da je romski, a i rumunjski jezik sličan jeziku nekih indijskih plemena. Možda su i Rumunji došli iz Indije. Osim toga Rumunjska je treća zemlja u svijetu koja ima nakon Indije i Turske najviše Roma.  Putujući dalje neki su stigli i do Hrvatske i tu ostali. Žive po cijelom svijetu. Romi su narod bez vlastite domovine, države. Nemaju niti jedinstven jezik. Naprimjer, ako se sretnu Hrvat iz Hrvatske i Hrvat koji živi u Americi, razumijet će se ako govore hrvatskim književnim jezikom. Međutim ako se tako sretnu dva Roma, neće se razumjeti jer ne govore istim romskim jezikom. Romi se u svijetu dijele na skupine, ovisno o zanimanju kojim se bave i gdje žive. Zbog njihovog nomadskog načina života, oduvijek je postojalo međusobno nepovjerenje između Roma i njihovih sjedilačkih susjeda. Za njih se vjerovalo, i još uvijek se vjeruje, da su prosjaci, lopovi, otmičari, neprilagodljivi za sjedilački život i posao. Zbog svega toga bili su izlagani progonima. Drugi ljudi imaju i predrasude prema Romima. Naprimjer ,,Svi Romi kradu!''. Ali nije tako jer ima onih koji pošteno zarađuju za život. Osim toga i među Hrvatima, a i drugim nacionalnostima postoje lopovi. Romi teško pronalaze posao zbog nezavršene srednje škole, pa čak i osnovne, ali i predrasude poslodavaca. Romi u Hrvatskoj su jedna od 22 priznate nacionalne manjine Hrvatske. Najviše ih živi u Međimurskoj županiji. U Hrvatskoj živi osam različitih romskih skupina. U dalekoj prošlosti Romi su vjerovali u magiju, a danas većinom prihvaćaju vjeroispovijest drugih naroda s kojima žive. Tako su Romi katoličke, pravoslavne, muslimanske, a i neke druge vjere. Gospodin Kalanjoš pričao nam je o tri skupine Roma, koji žive u Hrvatskoj, a to su Bajaši, Lovari (Lktari) i Šlajfari. Bajaši su se nekada bavili izradom drvenim predmeta, npr. korita i žive na području Međimurja, Baranje i dijelu Podravine. Lovari ili Lktari kupovali su perje, izrađivali odjeću i obuću, koju su prodavali po kućama. Žive u Pitomači, Bjelovaru i u Podravini i nisu siromašni već dosta imućni. Šlajfari su se bavili izradom kišobrana, popravljali su po kućama lonce i peći. Žive u Istri i okolici Zagreba. Budući da svaka navedena skupina ima svoj jezik, oni se međusobno baš ne razumiju. Isto kao što Hrvati imaju narječja, pa se Međimurci i Dalmatinci teško razumiju. U drugim državama neki Romi još uvijek žive nomadskim načinom života. U Hrvatskoj žive sjedilačkim načinom života, tj. ne sele se. Za razliku od Roma u Pitomači neke grupe najčešće žive u izdvojenim romskim naseljima i to u jako lošim uvjetima u malim trošnim kućicama bez struje, vode, kupaone i toaleta. Prije njihova djeca nisu baš polazila školu, jer su njihovi roditelji to smatrali nepotrebnim, već su djeca pomagala roditeljima. Mladi su jako rano stupali u brak, najčešće s četrnaest ili petnaest godina i imali puno djece. Danas svako dijete ima pravo na obrazovanje, pa i romska djeca.  Roditelji djecu  po zakonu moraju upisati i slati u školu. Međutim, nastao je problem jer djeca nisu znala hravatski jezik, pa nisu mogli normalno savladavati gradivo. U školu su dolazili jako neuredni, jer se nisu imali gdje okupati. U malim kućicama s puno djece nisu imali ni stol gdje bi pisali domaću zadaću. U školi nisu znali što je umivaonik i WC školjka. Zbog svega toga druga djeca ih nisu prihvaćala pa je često dolazilo do sukoba i netrpeljivosti. Romska djeca su često izostajala iz škole pa čak i nisu završavali osnovnu školu. Da bi se toj djeci  pomoglo, u školama gdje je puno romske djece napravili su se tuševi pa su učili kako se tušira, umiva, pere kosa, ruke i zubi. Osim toga u tim selima romska djeca moraju ići u predškolu, tj. vrtić da bi naučili hrvatski jezik, stekli osnovne higijenske navike i pripremali se za školu. U takvim školama zaposlili su se i romski pomagači, koji pomažu romskoj djeci u školi, a i učiteljima u radu s njima. Romski pomagači su obrazovani Romi koji znaju dobro romski i hrvatski jezik pa su njihovi prevodioci. Oni također razgovaraju s roditeljima i potiću djecu da uče, završe školu i zaposle se, jer će im se samo na taj način život promijeniti. Gospodin Kalanjoš također je romski pomagač u Osnovnoj školi Mala Subotica. Rekao nam je da već osam godina radi kao romski pomagač i da vidi napredak kod Roma, ali još puno treba raditi na tome. 

U Goričanu nema potrebe za romskim pomagačem jer su tu Romi socijalizirani i znaju hrvatski jezik.  Osim toga ne žive u izdvojenom naselju već u sklopu sela u Cvjetnoj ulici. Romi iz Goričana pripadaju romskoj skupini Bajaša, prihvatili su katoličku vjeru, prilagodili su se životu u Hrvatskoj, prihvatili su obićaje i kulturu Goričana. Žive u higijenskim uvjetima, a većina roditelja je zaposleno. Djeca redovito polaze osnovnu školu, dosta njih ide i u srednju školu, a ima i onih koji idu na fakultete.

Naša Melani Kalanjoš također je Romkinja, odlično govori hrvatski jezik, vrlodobra je učenica, redovito obavlja svoje školske zadaće i uvijek u školu dolazi uredna. Katoličke je vjere i polazi vjeronauk. Osim po nacionalnosti ne razlikuje se po ničemi od drugih učenika. Svi smo ju lijepo prihvatili. Svaka dva tjedna na satu razrednika biramo drugog prijatelja s kojim ćemo sjediti u klupi, da se bolje međusobno upoznajemo. Tako smo bolje upoznali i Melani. Shvatili smo da smo i mi u početku imali predrasude o njoj. Sada bez problema s njom sjedimo, učimo, radimo u grupi, dijelimo stvari, učimo kroz igru na nekim satovima i igramo se pod odmorima.  Ponekad u razredu dođe i do nesporazuma i do malih dječjih svađica, jedni s drugima pa i s Melani. Ali ne zato što je Romkinja. Jednostavno dječja posla. Te nesporazume brzo rješavamo u razgovoru s učiteljicom. Ona nam pomogne da shvatimo zašto je uopće došlo do svađe, gdje je tko pogriješio, kako se tko osjećao i kako možemo problem riješiti. Osim toga i Melani se promijenila. Prije je bila dosta gruba, a sada više nije. Učiteljica nam je objasnila da je to zato jer se prije bojala. Kad je shvatila i osjetila da smo mi nju prihvatili i da se nas ne treba bojati, opustila se i više nije gruba. Sad nam je svima puno bolje, ljepše i zabavnije u razredu.

Gospodin Kalanjoš naučio nas je neke romske riječi. Riječi ,,hvala i molim'' napisao je na ploču kako se izgovaraju da ih bolje upamtimo. Romi inače nemaju svoj pravopis. Željeli smo čuti kako oni razgovaraju romski. Melani se u početku sramila, pa ju je učiteljica ohrabrivala.

Shvatili smo i zaključili da svi imamo jednaka prava bez obzira na nacionalnost. Romska djeca imaju ista prava kao i sva druga djeca. Dobro je da su se u školama gdje ima puno Roma zaposlili romski pomagači. Uz njih toj djeci školovanje je puno lakše, a imaju i nekoga tko ih potiće na učenje i mijenjanje životnih navika. Svi mi imamo jednaka prava, ali i odgovornosti. Nije dovoljno da dijete ima pravo ići u školu, već ono u školi mora obavljati određene dužnosti, pridržavati se kućnog reda škole i prihvatljivo se ponašati prema svima. Mora se truditi i raditi ako želi uspjeti. U školi se i družimo, igramo i stjećemo prijateljstva. Ako želimo da nam svima bude ugodno, moramo jedni druge prihvaćati bez obzira na različitosti i izbjegavati sukobe. Moramo se truditi nesuglasice rješavati mirnim putem, razgovorom, slušajući jedni druge. Izbjegavajmo nasilje, jer ono ništa ne rješava, nego samo nekoga povrijedi. Dovoljno je sjetiti se narodne poslovice: ,,Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi tebi čine.'' Na jednom satu razrednika razgovarali smo na temu ,,Kakvog prijetelja želim''. Igrom ,,Oluja ideja'' učiteljica je začas ispisala cijelu ploču naših želja. Želimo prijatelja kojemu možemo vjerovati, koji nam se neće rugati nego će nam pomagati i braniti nas, koji nas neće fizički i psihički maltretirati i sl. Pročitali smo sve ideje, napisali ih na plakat i shvatili da svi želimo takvog prijatelja. Nikome od nas nije bitna nacionalnost i vjeroispovijest kod izbora prijatelja. Važno nam je da je pravi prijatelj. Također smo shvatili da ako želimo takvog prijatelja, svatko od nas mora takav prijatelj biti.

Na ovom projektu naučili smo i što znače riječi ,,predrasude i stereotipi''.  Shvatili smo da ih svi imamo, i mladi i stari te da se moramo boriti protiv njih. Jer nije lijepo suditi nekoga samo prema onome što smo čuli o njemu ili samo zato što pripada određenoj nacionalnosti i vjeroispovijesti ili jer ima poseban stil oblaćenja i sl. Svakome moramo dati šansu da ga bolje upoznamo. Ta svoja saznanja moramo prenositi drugima, da se i oni oslobode predrasuda. Život će nam tada biti puno ljepši. Smatramo da se i Romi moraju osloboditi svojih predrasuda prema nama. Oni se također moraju promijeniti i težiti k napretku. Moramo se jedni drugima prilagoditi i zajednički se truditi da imamo ljepši suživot.