Noć čitanja
Autor: Mirela Nedić, 25. 1. 2016.
Noć čitanja, 22. siječnja 2016. godine, predivna, luda, zabavna noć...Vjerujem kako sa sigurnošću mogu reći, i u svoje i u ime učenika V. i VI. razreda, tek prva u nizu...Pregršt različitih aktivnosti; čitanja, interpretacije, dramatizacije bajke, lude jurnjave po hodnicima, igre skrivača, zabavne potrage, smijeha, prijateljstva...
Jutro poslije...Neispavana, ali i sama prepuna dojmova i pomiješanih osjećaja nakon noći provedene s petašima i šestašima u školi. Ah, ta djeca...No, vratimo se na sami početak. Večer koju smo s nestrpljenjem očekivali. Osmijeh na dječjim licima jer smo se konačno okupili. 20.00 sati uvečer...Noć čitanja...
S učenicima V. razreda čitala sam Bajku o ribaru i ribici. Razgovarali smo o neispunjenim željama i o tome kako smo i sami ponekad neskromni i neumjereni u svojim prohtjevima. Iako, nipošto kao babetina (Taj nam se naziv najviše svidio.) iz bajke. Radili smo u paru (Bilo nas je manje no što smo očekivali jer je puno djece bolesno.) i interpretirali bajku. Uredili smo školski pano. Poželjeli smo i mi nešto od ribice, ali smo se u istome trudili biti nesebični te zaželjeli za druge...prijatelje, obitelj, siromašnu djecu i one koji su u potrebi.
Za to su vrijeme učenici VI. razreda s pedagoginjom čitali Gavranov roman Zaljubljen do ušiju i horor priče iz časopisa, koje su im se toliko svidjele da su nakon toga pričali strašne priče. Smijeha i vriske nije izostalo.
Nakon toga dramatizirali smo Bajku o ribaru i ribici i čitali je po ulogama...nekoliko puta...izmjenjujući glumce...Bilo je tu svega, smijeha osobito. Svi su željeli, barem nakratko, kazniti staricu, njezinu pohlepu i sebičnost, kao i u bajci u kojoj pobjeđuje dobro i babetina je kažnjena. Nakratko, uživjeti se u lik skromnoga starca koji nas uči da se sreća postiže samo trudom i radom. Potom su uslijedili zabavni zadatci.
Pronalazak tajnog, slatkog predmeta i polusatna jurnjava po hodnicima i učionicama u potrazi za omotnicama, rješavanje slagalice i pobjeda. Iako je nagradu pobjednička skupina planirala podijeliti s drugima, ipak je lijepo pobijediti, a i slatko...Nakon toga igra skrivača u kojoj sam sudjelovala i ja i dobro se zabavila. Ne mogu ne prisjetiti se scene u polici ormara, u koji sam, istina, kada sad razmislim, jedva ušla. I pitanja, koje si čovjek neizbježno postavlja kada se nađe u uskom, zatvorenom, mračnom prostoru: Jesu li me zaboravili? Jesu li me namjerno ostavili da čamim i čekam u zatvorenom ormaru? Koliko mi je kisika preostalo? Jesam li se zaista tako dobro skrila...
Ostatak večeri igrali smo društvene igre, neki su pjevali (Bez mikrofona.), slušali glazbu, čitali časopise... Nakon sata iza ponoći, učionica se u tren oka pretvorila u šaroliku spavaonicu. U kojoj smo htjeli sve, samo NE spavati. Pogledali smo film Cinderellu.
Sa nama je bio i učitelj tjelesne i zdravstvene kulture, učitelj Ivica. Dobro smo se razgibali po hodnicima i učionicama, no, što se tiče zdravstvenog odgoja i zdrave prehrane, ove smo noći prekršili sve što se moglo prekršiti. Sendviči, grickalice, pizza ( Giga, mega ili jumbo, znamo samo da je bila golema!), sokovi i sve drugo...grozno...Ali samo noćas jer bila je to posebna noć. Drugačija! Ponovila se! Pričalo se, smijalo (Čitaj: hihotalo!) do kasno u noć. Kao da je netko hodao hodnikom!!! Ili je to bila samo sjena? Netko je na potprozorniku??? Ili je to samo odgovor na strašne priče s početka priče...Zaspali smo poslije 3.00. U rano jutro, oko 8.00 sati, nakon nekoliko fotki, razišli smo se kućama. Nasmiješeni i zadovoljni...I neispavani... Ali, vrijedilo je... M. Nedić
P.S. Djeco, ponovit ćemo ovo, zar ne?
Hvala ravnatelju, koji poprati sve naše aktivnosti, i učitelju Tomici koji nas je posjetio...
Hvala našemu dragom domaru Zlatku jer je uvijek tu...
