Nasilje prestaje ovdje! Kroz tekstove i pjesme
Autor: Maja Đelatović, Lucija Šipoš, Klara Lucić, 22. 2. 2017.
Danas se u našoj školi održao Dan ružičastih majica, te su učenici i učitelji naše škole obukli ružičaste majice kako bismo obilježili ovaj dan protiv nasilja. Za vas smo pronašli i napisali nekoliko pjesama i tekstova o nasilju, a mi se iskreno nadamo da će vam se svidjeti i potaknuti na razmišljanje.. 
DOŽIVLJAJ KOJEG SE SRAMIM
Što sam dalje od djetinjstva neki mi doživljaji iz tog razdoblja života češće dolaze pred oči. Jedan od takvih, kojeg se sramim i od kojeg se naježim svaki put kad mi dođe pred oči, jest onaj vezan uz vršnjaka iz razreda, recimo da se zvao Marko. I sad ga vidim kako se u paničnom strahu od nekolicine beskrupuloznih dječaka penje na visoki stari školski ormar što se protegao do stropa i s njega čučeći i vitlajući školskom torbom pokušava obraniti od pobjesnjele horde. On jedan, a njih pet-šest kao djetlići viču i skaču s jedne na drugu stranu kako on mjenja položaj; dok se odupire jednom, drugi ga pokušava zgrabiti s boka, a treći uhvatiti s leđa za cipelu i povući prema rubu kako bi mu izmaknuo oslonac. Sve to odigravalo se u odsutnosti učiteljice, pred cijelim razredom učenika među kojima sam bila i ja. Priznajem, i meni je isprva bilo smješno da se jedan inače trom, debeljuškast i nadasve tih dječak uspio uzverati tako visoko. Ni sad mi nije jasno kako je uspio. No ubrzo mi ga je postalo žao, ali ni ja, ni itko drugi nije ništa učinio da spriječe fakine da mu naude. Nestašluk je poprimio oblik linča. Nasilna je grupica u svom neuspjehu postajala sve agresivnija, pa kad nije uspjela na jedan način, smislila je drugi. Odlučili su ga oboriti zajedno s ormarom. Njišući lijevo-desno ogromni komad namještaja koji je prijetio da poklopi i unesreći više od jedne osobe, iživljavali su se nad vršnjakom koji je plakao i ridajući molio da ga ostave na miru. No to je još više raspaljivalo njihovu želju da mu učine nažao. Daas ne mogu sa sigurnošću reći koliko je sve to skupa trajalo , ali činilo mi se da nikada neće prestati. I ne bi prestalo, da razredna cika i zapomaganje nisu privukli nekoga izvana. Među nas devetogodišnjake ubrzo su došle naša učiteljica i učiteljice iz susjednih razreda,spremačice, čak i podvornik , i zakonom odraslih naložili rješenje: uzročnike nereda poslali se na razgovor direktoru,a Marku naložili da siđe s ormara. Izbezumljeni Marko nije htio poslušati. Trajalo je to dugo, toliko dugo da su nas pustili kući. Otada više nikad nisam vidjela Marka i ne znam što je s njim bilo dalje u životu, ali znam da bih se osjećala bolje da sam bilo čime pokušala spriječiti nasilje nad njim. Čime je ono uošće bilo izazvano? Činjenicom da je Marko bio samo malo drukčiji od nas ostalih.
Branka Primorac
DEBELA
„(...) Zapravo sam se prisjetila kako su neki klinci na tim traumatiziranim užinama maltretirali debelog Silvija i debelu mene pjesmicom „debela i debeli, zaljubljeni par… kad će ju se vjenčati dat ćemo im dar…“. Budale su nam zgadile svako spuštanje u restoran, a Silvio i ja gledali smo se kao dva utopljenika koji plutaju oceanom čekajući da postanu užina morskim čudovištima“. To se ne zaboravlja. Pjesme rugalice nikada se ne zaboravljaju, osim što se lako pamte. Za cijeli život. (...)“
Silvija Šesto
