Indijanski poglavica Seattle poslao je pismo 1854. godine američkom predsjedniku u Washington, kada je ovaj izrazio želju da kupi velika područja indijanske zemlje. To pismo "bijelom čovjeku" nakon više od 150 godina plijeni izrazom i dubokim osjećajem za prirodu i okoliš, neumanjenom snagom te i danas opominje suvremenog čovjeka svojom svevremenskom porukom.

Pismo indijanskog poglavice Seattlea  

''Kako se može kupiti ili prodati nebo i toplina zemlje?! Takvo što sasvim nam je strano. Mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, pa kako vi to možete kupiti?! 

Svaki dio te zemlje svet je za moj narod. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješćana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac sveti su u pamćenju i iskustvu moga naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenog čovjeka…

Mi smo dio zemlje i ona je  dio nas. Kad mrtvi blijedolikog odu u šetnju među zvijezde, zaboravljaju zemlju koja im je dala život! Naši mrtvi nikada ne zaborave svoju predivnu zemlju jer je ona mati crvenog čovjeka…

Mirisavi cvijetovi naše su sestre, jelen, konj, veliki orao naša su braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija – svi pripadaju istoj obitelji. Tako kad Veliki Poglavica iz Wshingotna šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesta tako da ćemo mi moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi ćemo biti njegova djeca?! Mi ćemo razmotriti Vašu ponudu o kupnji naše zemlje…

Ali to neće biti lako. Jer ta zemlja je sveta za nas… 

Ova blistava voda što teće brzacima i rijekama nije samo voda, već krv naših predaka… 

Ako vam prodamo zemlju, morate se sjetiti da je ona sveta i morate učiti svoju djecu da je sveta i da svaki odraz u bistroj jezerskoj vodi priča događaje i sjećanja mog naroda. Žubor vode glas je oca moga oca… 

Rijeke su naša braća, one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu.Ako Vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate, odsad, dati rijekama dobrotu kakvu biste bratu pružali… 

Mi znamo da nas bijeli čovjek ne razumije. Jedan dio zemlje njemu je isti kao i drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat, nego je ona njegov neprijatelj. Zato, kada je pokori, on kreće dalje… 

On iza sebe ostavalja grobove otaca i ne mari zbog toga. On otima zemlju svojoj djeci i nije ga briga. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rodi zaboravljeni su…

Prema majci zemlji i prema bratu nebu, odnosi se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti samo pustoš… 

Ne znam. Naš se način života razlikuje od vašega. Od pogleda na vaše gradove crvenog čovjeka zabole oči. To je možda zato što je crveni čovjek divlji i ne razumije stvari. U gradovima bijelog čovjeka nema mirnog kutka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca mušice. Možda zato što sam divlji, naprosto ne shvaćam. Buka mi vrijeđa uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne  razumijem.

Indijanac voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava  licem močvare, kao i sam miris vjetra, očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovima. Zrak je skupocijen za crvenog čovjeka, jer sve živo dijeli jedan dah – životinja, drvo, čovjek, ptica. Svima je taj dah potreban. Bijeli čovjek kao da ne opaža zrak koji udiše. Kao čovjek koji umire  mnogo dana, on je otupio na smrad. Prodamo li Vam svoju zemlju, morate se sjetiti da nam je zrak dragocjen, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji održava.

Vjetar što je mome djedu kao prvi dah, prihvatiti će i njogov posljedni uzdah. Ako Vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto na koje će i bijeli čovjek moći doći da uzdahne zrak, zaslađen mirisom poljskog cvijeća. Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite zemlju.

Odlučimo li da pristanemo, zahtijevat ćemo da ispunite ovaj uvjet. Bijeli čovjek se mora ophoditi prema životinjama ovog kraja kao prema svojoj braći! Ja sam divljak i ne razujijem neki drugi način. Vidio sam tisuće bizona kako se raspadaju u preriji koje je blijedoliki ostavio, ustrijelivši ih iz jurećeg vlaka…

Ja sam divljak i ne razumijem kako ''željezni konj'' iz kojeg suklja dim može biti vazniji od bizona, kojeg mi ubijamo samo zato da bi smo preživjeli?!

Što je čovjek bez životinja?? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike osamljenosti duha. Što god se desilo životinjama, ubrzo će se desiti čovjeku.

Sve je na svijetu povezano. Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopalima pepeo njihovih djedova. Da bi poštivali zemlju, kazat ćete im da je zemlja bogata životima naših predaka, da  je zemlja s nama u srodstvu. Učite svoju djecu, kao što mi učimo svoju, da je zemlja naša majka.

Što god snađe zemlju, snaći će i njenu djecu. Pljuje li čovjek na zemlju, pljuje na sebe samoga. Mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku;  čovjek pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi, kao što je porodica sjedinjena krvlju. Sve je povezano.

Što god snađe zemlju, snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života on je samo tkanica u tome. Što god čini tkanju, čini i sebi samome. Čak ni bijeli čovjek, čiji Bog kroči i govori s njima kao prijatelj s prijateljem, neće izbijeći zajedničkoj sudbini!!

Možda smo ipak braća…?! 

Vidjeti ćemo…

Jedno znam sigurno, a to će i bijeli čovjek jednom morati shvatiti: naš Bog je isti Bog. Možda mislite da i njega možete posjedovati, kao što se spremate da uzmete cijelu našu zemlju. Ali nećete!! On je Bog ljudi i njegova je milost jednaka za crvenog i bijelog čovjeka. Ova je zemlja njemu sve. Oskvrnuti je, isto što i prezreti njenog stvoritelja.

Bijelih će ljudi nestati, možda čak i prije no ostalih plemena. U svom ćete nastojanju plamtjeti u ognju Boga koji vas je doveo ovamo i nekom neobjašnjivom nakanom dao vam vlast nad ovom zemljom i crvenim čovjekom. Takva se sudbina nama čini bijednom… 

Sudbina je nepoznata za nas.

Ne razumijem zašto se ubija bufalo, zašto se krote divlji konji, zašto je u dubini šume toliko ljudskog vonja, zašto je pogled na zelene brijegove rastrgan ''žicama koje govore''.

Gdje su guštici? Nema ih više.

Gdje je orao? otišao je …..

Pravom življenju je kraj…

Nastupa borba za opstanak…''